Starac i more

“Starac i more” Hemingwayev je kratki roman, koji mu je priskrbio i Nobelovu nagradu 1954. godine. Pisac je ovaj roman smatrao svojim najboljim djelom, a i čitatelji su prepoznali njegovu vrijednost. Zbog svojeg kratkog opsega, roman se češće svrstava u red dužih pripovijedaka nego romana.

Budući da je Hemingway dugo radio kao novinar, to se odrazilo i na njegov stil pisanja, koji često nazivaju “tvrdo kuhanom prozom”, i to zbog novinarski kratkih, jednostavnih i sažetih rečenica. Osim toga, ovaj roman karakteriziraju jednostavna kompozicija i radnja te usporeni tok događaja. Modernim romanom čini ga tehnika “unutarnjeg monologa”, kojom pisac iznosi misli glavnog junaka.

Veliku popularnost roman duguje jednostavnosti radnje, koja je u vrijeme kad je roman objavljen, ljudima predstavljala simbol svakodnevne borbe za puko preživljavanje, zbog čega ga ljudi s jednakim zanimanjem čitaju i danas.

Vrsta djela: roman-pripovijetka

Vrijeme radnje: 1950.-ih godina, radnja traje dva dana i dvije noći u rujnu

Mjesto radnje: Okolica grada Havane (na Kubi), zaljev u Atlantskom oceanu kroz koji prolazi Golfska struja

Tema djela: borba jednog ribara  s velikom ribom



Ideja djela: teške životne borbe ponekad ne donesu novac i slavu, ali uvijek donesu mudrost

Analizu likova djela “Starac i more” te još 30 najvažnijih pitanja i odgovora možete jednostavno nabaviti klikom na ovaj tekst >>


Kratak sadržaj

Starac Santiago bio je siromašni ribar koji je sam ribario u malom čamcu u Golfskoj struji, već osamdeset i četiri dana. Prvih četrdeset dana društvo mu je pravio dječak Manolino, ali su nakon toga dječakovi roditelji rekli da starca prati zla sreća, pa se dječak morao prebaciti na drugi ribarski brod. Dječak je starca jako volio i divio se njegovim umijećima i znanjima, pa mu je pomagao kad god je stigao. Starac se sjećao kako je dječak imao samo pet godina kad ga je prvi put poveo sa sobom u čamcu. Dječak je pomogao starcu nositi opremu do njegove skromne kolibe, gdje mu je starac pričao o bejzbolu.

Santigao se spremao otisnuti na svoj osamdeset i peti dan ribarenja. Bio je rujan, pravo vrijeme za ribe. Večer prije starčeve avanture, dječak mu je donio večeru i zamolio starca da ga ujutro probudi prije nego krene. U zoru, starac se probudio bez budilice, otišao do dječakove kolibe i probudio ga. Popili su kavu, a Manolino je starcu dao mamce koje je uhvatio dan prije. Pozdravili su se i krenuli svaki svojim putem.

Starac je bio sam u čamcu, pa je imao vremena razmišljati dok riba ne zagrize. Palo mu je na pamet kako on o moru misli kao o ženi, “kao o nečemu što dijeli ili uskraćuje velike milosti, a ako je gdjekad divlje ili zlo, to je samo zato što ne može biti drukčije”. Prije nego se razdanilo, starac je bacio srdele koje su mu bile mamci. Učvrstio je štapove i povraze, pa se lagano čamcem otiskivao sve dalje na more. Sunce je već bilo upeklo, ali starac je navikao na sunce. Spazio je i ptice koje prelijeću more u potrazi za hranom. Promatrao je i kornjače, pa se sjetio nekoliko legendi vezanih uz njih. Dok je on tako kratio vrijeme sjećajući se nekih svojih mladih dana ili razmišljao o koječemu, ponad njega je ptica kružila nad morem. Znao je da je našla neku veliku ribu. Ubrzo zatim, ulovi je ribu albacoru, zalutalu iz svog jata, koju je izvukao da mu posluži kao mamac. Uživao je u miru mora i pratio svoje štapove, kad je jedan od njih zadrhtao.



Povrazi su mu počeli zatezati ruke i osjetio je jačinu ribe, a on ju je s čamca bodrio da zagrize. Riba je zagrizla, ali je bila toliko snažna da ju nije mogao povući ni pedalj gore, nego je ona počela vući dolje i njega i čamac. Bilo je podne kad je zagrizla i od tada je već mnogo vremena prošlo, a starac se bojao ispustiti povraze iz ruku, iako je bio žedan. Najednom više nije vidio ni kopno, ali nije ga to brinulo jer je znao da se može i po noći vratiti, ravnajući se po svjetlima Havane. Pala je već i noć, a riba je i dalje neumorno vukla čamac, a da nije promijenila ni smjer. Starac se već umarao, pa je povraze prebacio preko leđa, a ispod povraza namjestio vreću da ga ne žulja. Cijelo to vrijeme starac je želio da je dječak tu da mu pomogne. Ali bio je sam, s ribom. Sjetio se kako je jednom upecao par riba, mužjaka i ženku i kako mužjak nije napuštao ženku sve dok je starac nije usmrtio i izvukao.

Malo prije nego je svanuo drugi starčev dan na moru, riba je počela skretati na sjever. Starac se nadao da će se riba umoriti i vratiti u Golfsku struju ili da će izroniti. Bio je već novi dan, a starac je i dalje imao snage, ali je njegovo nestrpljenje raslo: “Ribo, zbilja te volim i štujem, ali ću te svakako dokrajčiti prije nego što sunce zađe”. Riba je naglo potegla povraz i zadala starcu ozljedu usijecanjem užeta u dlan. Starac je odlučio pojesti tunu kako bi povratio snagu u ruku. Osim ozljede, sada ga je mučio i grč u lijevoj ruci. Njegova borba s ribom postajala je sve teža. Nakon što ga je grč počeo popuštati, osjetio je da se povraz polako diže i da se riba penje prema površini.

Starac je bio oduševljen njenim izgledom kad se konačno pojavila: “Blistala je na suncu, glava i leđa bijahu joj tamno- grimizni, a pruge na bokovima sve su se više širile i otkrivale na suncu svijetloljubičastu boju. Kljun joj je bio dug kao palica za bejzbol i šiljat kao rapir”. Izronila je dovoljno dugo da se pokaže Santiagu, a onda opet gipko zaronila. Bila je to riba iz porodice sabljarki, pola metra duža od starčevog čamca. Starac se počeo i moliti Bogu kako bi uhvatio ribu. U međuvremenu je drugim udicama i mamcima lovio manje ribe koje su mu služile za jelo.

Kako je zalazio drugi dan i padala druga Santiagova noć na moru, starac se prisjećao kako su ga zvali “El Campeon” (Šampion), jer je bio najjači u obaranju ruku. Riba je u međuvremenu počela usporavati, što je starac shvatio po brzini protjecanja vode kroz koju je čamac plovio. No starca je sada hvatala potpuno nova muka – bio je već pola dana, cijelu noć i još jedan dan bez sna. Umor mu je sklapao oči, a bojao se zaspati da mu riba ne bi umakla. On je samo htio da se riba što prije umori i ugine, pa da je on priveže za čamac i krene kući. Starac je zaspao tako da je povraze pritisnuo cijelim tijelom i prebacio svu težinu na njih. Dok je on spavao, riba je i dalje vukla čamac. Probudilo ga je snažno zatezanje povraza, koji su mu se usjekli u ruku. Starac je znao da je pravi trenutak da dokrajči ribu.

Sunce je počelo izlaziti po treći put otkako se otisnuo na more, a riba je počela kružiti. Takvo stanje trajalo je dva sata. Starac je bio umoran i mokar, ali krugovi koje je riba pravila bili su sve manji i ona se polako penjala gore. Čekao ju je da se još približi i da ju harpunom pogodi u srce. Cijelo vrijeme starac je sam sebe bodrio da ostane miran i jak, jer ga je već hvatala vrtoglavica od umora i napora. Skupio je svu snagu i podigao harpun te ga zario u bok ribi ispod same prsne peraje. Riba je živnula, a more je pocrvenjelo od krvi. Starac je sad morao pripremiti petlje i uže da sveže ribu za čamac. Santiago je bio ponosan na svoj ulov, ali mu je ostalo još dosta posla. Sad mu je u glavi bilo samo koliko će puno novaca dobiti za meso ribe. Izgledala je tako velika, kao da je uz svoj čamac privezao još jedan veći.

Lijepo su plovili, a starac je kvasio ruke u slanoj vodi kako bi mu se zacijelile. Ali idilu je narušila pojava prvog morskog psa. Starac je pripremio harpun kako bi ubio morskog psa, a kad je pas navalio na ribu, starac ga je pogodio u mozak. Morski pas se prevrnuo i potonuo mrtav. Starac je ostao bez harpuna, a i bez velikog dijela ribe kojeg je pas odgrizao. Na trenutak je pomislio da nije trebao ubiti ribu, ali “svi se među sobom ubijaju, na ovaj ili onaj način. Ribarenje me ubija koliko me i održava na životu”. Svako malo starac se nagnuo i otkinuo komad ribe sabljarke kako bi se okrijepio.

Nije prošlo dugo, kada su naišla dva druga morska psa, vrste galanos. Oba psa ubio je nožem, gađajući ih posred glave. Sunce je već bilo zašlo dok se on borio s morskim psima. Ribu se starac bojao i pogledati, jer je znao da je od nje ostalo skroz malo, ali sada mu je utjehu pružala blizina doma. Oko deset sati navečer, spazio je odsjaj gradskih svjetala. No borbi s morskim psima još nije bio kraj. Dolazili su u čoporima, a starac ih je mlatio po glavi veslima. Još je cijelu noć starac plovio kući, a morski psi su navaljivali na kostur ribe, “kao da kupe mrvice sa stola”. Zapazio je kako čamac lako i dobro plovi, otkako ne vuče veliki teret ribe sa sobom. Kada je uplovio u lučicu u Havani, svi su još spavali. Starac se sam iskrcao i privezao čamac za stijenu. Osjetio je neizmjeran umor i razmišljao o krevetu. Pogledao je ribu: “Vidio je bijelu golu crtu njene hrptenjače i tamnu masu glave s izbočenim kljunom i svu onu golotinju između glave i repa”.

linkerVIŠE NA WEBU

Što se događa s najboljom menzom? Student naručio i platio kranjske – a na tanjuru dobio ovo! FOTOOne su seksi i znaju kako se to radi: Domaće cure tulumare do jutra!Koju boju očiju će imati vaše dijete?Nije joj hladno: Severina u totalno neočekivanom komadu obuće!Što vaše oči govore o vašem zdravlju? Iznenadit ćete se!


Starac je nosio je jarbol do svoje kolibe, a kad je konačno došao, izvalio se na krevete i zaspao. Nije čuo ni dječaka kad je došao do starčeve kolibe, kao i svako jutro. Kad je dječak ugledao starčeve šake, tiho je zaplakao i izašao da donese starcu kave. U luci su se ribari sjatili oko starčevog čamca i mjerili dužinu ribljeg kostura. Bio je dugačak oko šest metara. Dječak je nastavio do restorana po kavu i vratio se kod starca. Santiago se probudio i počeo razgovarati s dječakom. Glavu je starac odlučio dati ribaru Pedericu da je izreže za mamce, a dječaku će pokloniti kljun ribe.

Dok ga nije bilo, starca su tražili obalna straža i avioni. Santiago je nedostajao dječaku koji je jedva čekao da opet zaplovi sa starcem, kako bi ga ovaj naučio mnogim novim trikovima. Nakon toga, dječak mu je otišao po hranu i čistu košulju, a starac je zaspao i sanjao lavove.

Likovi: Starac Santiago, dječak Manolino, riba sabljarka, ribari i mještani Havane

Analiza likova

Analizu likova djela “Starac i more” te još 30 najvažnijih pitanja i odgovora možete jednostavno nabaviti klikom na ovaj tekst >>


Bilješka o autoru

Ernest Hemingway je cijenjeni pisac romana koji je najveću popularnost stekao zahvaljujući djelu “Starac i more”.  Rođen je 21. srpnja 1899. godine u Oak Parku, predgrađu Chicaga, SAD.



Ernest je odrastao u velikoj obitelji, pa je tako imao jednog brata i četiri sestre. Ime je dobio po ujaku Milleru i djedu Ernestu. Odrastao je u naselju za koje je uvijek govorio kako je mirno mjesto u kojem je živjelo najviše protestanata.

Koliko god Oak Park bio blizu velikog grada, za razliku od Chicaga uvijek je njegovao konzervativan i zatvoren način života, pa je i Ernestovo djetinjstvo prošlo u znaku strogog odgoja prožetog vjerskim načelima.



Slobodno vrijeme je najviše provodio u lovu sa ocem i kod gospođe Grace koja ga je učila glazbi. S vremenom se pokazalo kako nema previše talenta za glazbu. U Oak Parku je završio osnovnu i srednju školu, a za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja radio je za “Trapeze” novine gdje je pisao humoristične članke.

Nakon srednje škole nije upisao fakultet, već se posvetio novinarstvu. Bavio se i sportom i lovom. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu kao dragovoljac. S navršenih osamnaest godina želio je ići u vojsku, ali nije primljen jer je slabije vidio na lijevo oko.

Zahvaljujući Crvenom križu Ernest se pridružio dragovoljcima i postao je vozač hitnog vozila. Sa Crvenim križom je bio do 1918. godine kada je ranjen dok je dijelio vojnicima cigarete. Godine 1919. se vratio u Oak Park i unatoč pritisku roditelja nije htio studirati nego se 1920. godine preselio u Chicago i zaposlio u novinama “Toronto Star Weekly”.

U to je vrijeme upoznao Hadley Richardson s kojom se vjenčao 1921. godine i ubrzo otišao za Pariz gdje je radio kao dopisnik. Godine 1927. iz Pariza se vratio u SAD te nakratko živio na Floridi.

Sudjelovao je kao ratni izvjestitelj u španjolskom građanskom ratu, a 1939. godine otišao je živjeti na Kubu, gdje je živio među ribarima, pišući i pecajući. Njegov život bio je buran, a pred kraj života počeo je pokazivati simptome manične depresivne psihoze. Godine 1961. izvršio je samoubojstvo lovačkom puškom u Sun Valleyju u Idahu.

Ernest je bio pisac koji je svojim djelima uvelike utjecao na druge američke autore. Njegova djela u kojima je iznosio najviše iskustva iz stvarnog života, smatraju se klasičnom literaturom, a u kojima je iznio i nekoliko bliskih kontakata sa smrću kao kada ga je ranila bomba dok je pomagao talijanskim vojnicima.

Kada je tek počeo pisati u svojim je djelima mnogo pažnje posvetio likovima koji se bore za moral, a opet s druge strane ne poštuju ničije emocije osim vlastitih. Drugi likovi su bili oni ljudi jednostavnih emocija i karaktera. Do 30-ih godina više se bavio bespomoćnim likovima, a nakon toga se orijentirao na socijalne probleme. Tako je u djelu “Peta kolona” govorio o ekonomskoj nepravdi.

Prvo poznatije književno djelo bila mu je prozna zbirka “U naše doba”, iz 1925. godine, a već sljedeće godine objavljeni su mu romani “Proljetne bujice” i “Sunce se ponovno rađa”. Godine 1927. slijedila je zbirka pripovjedaka “Muškarci bez žena”, a 1929. roman “Zbogom oružje”.

Napisao je i niz novela i pripovijesti, među kojima je najpoznatija zbirka “Snjegovi Kilimandžara”. Veliku popularnost stekao je romanom “Imati i nemati” (1937.), a još veći uspjeh priskrbio mu je roman s tematikom španjolskog građanskog rata “Komu zvono zvoni” (1940.).

Poslije Drugog svjetskog rata objavljena su mu dva romana, “Preko rijeke i među drveće” (1950.) i “Starac i more” (1952.). Za kratki roman “Starac i more” dobio je Nobelovu nagradu za književnost, 1954. godine.

Autor: I.D.