Kreont
Oj ljudi, grad nam silnom trešnjom bozi su
Potresli, al' ga opet stalno pridigli.
A samo po vas poslah po glasnicima
Da dođete, jer onamo ja dobro znam,
Da Lajev prijesto i vlast vazda štovaste,
A ovamo -, kad Edip gradom ravnaše,
Vi njemu, a kad pade, djeci njegovoj
Još srca vjerna ostadoste jednako.
Al' otkad oni evo kobi dvostrukom
U jedan izginuše dan - da, proliše
Krv sami rukom svojom, udar udarom
Uzvrativ -, otad svu vlast, prijesto držim ja.
Jer rod sam onim, što su pali, najbliži.
A dušu, srce, pamet kojeg čovjeka
Proučit nije moći, dok ga ne vidiš,
Gdje oko vlasti, zakona se stara on.
Tko cijelim gradom ravna, ali ne mari
Za savjet najbolji, već jezik od straha
On nekog sputa sebi, taj se meni sad
I davno veće čini rđa najveća.
Ni onog, kome više jeste prijatelj
No domovina njeg'va, ništa ne cijenim.
Ta ja - svjedokom bud' mi Zeus, što uvijeke
Sve vidi! - ne bih mučo, kad bih vidio.
Gdje propast mjesto spasa ide gradu nam,
Nit ikad bih dušmana zemlje uzeo
Za prijatelja, jer znam: ona nam je spas;
Pod njenim jedrima dok sretno plovimo,
Vijek prijatelje stječemo. Po takvim ja
Načelima za boljak radim grada tog.
Pa s tim u skladu građanima evo sad
Oglasih ja za Edipove sinove;
Eteokla, štono pade za grad bijuć boj,
A prvi bijaše na koplju junak nam,
Nek u grob legnu i čast svaku iskažu,
Što dolje pokojnike ide najbolje,
A brata njeg'va - Polinika mislim ja -
Što ko bjegunac vrativ se domaju nam
I roda našeg bogove baš do truna
11
Sofoklo: Antigona
Popalit vatrom htjede, htjede krvi se
Gle naše bratske napit, robljem vodit nas
Za njega gradu evo ja proglasih sad,
Da grob mu nitko ne spremi nit zakuka,
Bez groba nek mu tijelo pusti pticama
I psima da ga žderu - grdno pogledat!
To volja moja je, i neću nikada
Ja rđe više cijenit nego čestita.
Al' tko je gradu našem odan, mrtva ću
I živa toga ja poštivat jednako.
Zbor
To tebi mili s' sine oj Menekejev,
S dušmanom i sa prijateljem grada tog
Uradit. Ti se dašto svakim zakonom
Za mrtve služit smiješ ko za žive nas.
Kreont
Čuvari da mi zapovijedi budete!
Zbor
Daj mlađem kome reci, neka vrši to!
Kreont
Ma straža stoji ondje kod mrtvaca već.
Zbor
Pa što to drugo onda još naređuješ?
Kreont
Da ne daš kršit, ako ne vjeruje tko.
Zbor
Te lude nema, tko bi glavu gubit rad.
12
Sofoklo: Antigona
Kreont
Pa to će mu i plata bit. Al' nada ti
Na dobit često čovjeka upropasti.
(Dolazi stražar.)
PREĐAŠNJI, STRAŽAR.
Stražar
O kralju, kazat neću, laka skoka sad
Da skočih i od hitnje stigoh usopljen.
Ta mnoga - mnoga briga ustavljaše me,
I sve se putem okretah, da vratim se,
Jer srce mi je mnogo zboreć zborilo:
"Što ideš, jadniče, gdje kazan čeka te?
Zar bolan opet stojiš? Ako od drugog
To Kreont sazna, kako nećeš požalit?"
U misli takvoj, s mukom sporo odmicah,
A kratak meni tako se otegnu put.
Al' napokon se riješim, k tebi zaputim.
Pa makar neću bogzna što reć, ipak ću
Ja reći, jer s tom čvrstom nadom dolazim,
Pretrpjet da ću samo, što je suđeno.
Kreont
A što je, te mi tako duhom klonu ti?
Stražar
O sebi najprije ću reć: nit djela ja
Učinih niti vidjeh, tko ga učini,
Nit zla ću kakva s pravom ja pretrpjet s tog.
Kreont
Ti dobro nanišani, ogradi se baš
Od djela. Nešto novo, vidi s', javit ćeš.
13
Sofoklo: Antigona
Stražar
Što strašno je, to strah ti silan zadaje.
Kreont
Ne 'š jednom kazat već pa otić slobodan?
Stražar
Pa velim. Baš mrtvaca netko sahrani
I ode. Suhim prahom tijelo posu mu
I sveti obred, kako treba, obavi.
Kreont
Što veliš? Tko se to od ljudi usudi?
Stražar
Ja ne znam. Ta tu niti sjeknu sjekira,
Nit mahnu motika, već tvrda, suha je
Sva zemlja i neispucna, točkovim'
Ne utrvena, - krivcu nema traga ti.
A prvi kad nam stražar danji javi to,
E svima nama bješe čudo nemilo.
On oku sakri s', al' ne pokri njega grob,
Već tanan prah ga osu, ko da s' grijehu tko
Uklonit htio. Traga s' zvijeri ne vidi
A ni psu kakvom da bi došo, drpo ga.
I grdnim psovkam' udarimo psovat se -
Stražara stražar krivi. Najzad skoro se
I pobismo; ta ne bješe, tko branit bi
To mogo. Svaki bješe krivac, pravi baš
Ni jedan nas, već branio s', da ne zna on.
A spravni bjesmo kolut dizat usijan
I vatrom prolazit i bozima se klet,
Da djela ne učinismo nit znamo kog,
Tko zamisli il' učini ga. Najposlije,
Kad tražeć ništa više nam ne ostade,
Tad rekne jedan, a mi glavom od straha
Svi k zemlji poniknemo. Ne mogasmo mu
Nit prigovorit, nit će - znasmo - dobro bit,
Ako učinimo. Ta riječ bješe: djelo to
Da tebi javit treba i ne tajit ga.
14
Sofoklo: Antigona
To prevlada i na me nesretnika ti
Gle kocka pade, tu slast ja da okusim,
Ne dođoh s voljom nit sam s voljom tebi, znam,
Jer nitko ne voli glasnika glasa zla.
Zbor
Jest, davno, gospodaru, razum puti me,
Da l' od boga ti nekud nije djelo to.
Kreont
Stan', gnjevom dok me tvoja riječ ne napuni!
Ne kaž' se ludom, starcem - sve u jedan mah!
Ta zboriš nesnosno, kad kažeš, bogovi
Za onog da mrtvaca brigom brinu se.
Zar silno cijene ga ko dobrotvora svog
Pa zato ga sahraniše, a hramove
Sa stupovljem i zavjetene im darove
I zemlju palit dođe, gazit zakone?
Il' vidiš, bogovi da štuju zlotvora?
To ne! Al' davno teško snose neki me
U gradu, protiv mene sve rogobore
I tajom mašu glavom - šije ne htjeli
Pod jarom pravo skučit meni po volji;
Ti mitom ljude, dobro znam, podmitiše,
Te oni sad ovo gle uradiše.
Ta nikakva baš uredba ti ne niknu
Za ljude gora, neg' je novac. Gradove
On ruši, on ti ljude goni iz doma,
On uči, kvari ljudsko srce čestito,
Te grdnijeh se djela ono prihvaća.
Pokaza ljudma, kako svijet će varati
I u svako s' razumjet djelo zlopako,
A tko to mitom stvori -, njih će s vremenom
Jedamput kazan stići! To su postigli.
Al' Zeusa ako srce moje štuje još,
To znaj mi dobro - kažem ti pod zakletvu -
Ne pronađete l' krivca tome pogrebu
I ne dovedete ga meni na oči,
Ej neće puka vaša smrt mi dostanut,
Već živi ćete visjet, dok tog zločina
Ne odate, da mi znate, otkle vam je
Brat korist, pa da poslije sebi grabite
I vidite, da nije za dobitkom baš
15
Sofoklo: Antigona
Svud gramzit. Rad dobitka ružna - vidjet ćeš -
Njih više strada, neg' se sreći dovine.
Stražar
Da rečem nešto il' ovako da idem?
Kreont
Pa ne znaš, da me i sad ljuti tvoja riječ?
Stražar
Zar u uho te dira ili u srce?
Kreont
A što me pitaš, gdje se meni krije bol?
Stražar
Ta krivca srce, a ja uho vrijeđam ti.
Kreont
Ao meni! Ti si pravo baš naklapalo.
Stražar
Al' djela onog nikad ne učinih ja!
Kreont
Jest, pa još dušu ti za novac prodao si!
16
Sofoklo: Antigona
Stražar
Uh!
Strahota j', sudi3 l' krivo, kome sudit je.4
Kreont
Da, samo gradi dosjetke o sudu sad!
Ne odate l' krivca mi, priznat ćete tad,
Da bijedom samo rada dobit kukava!
(Odlazi.)
ZBOR, STRAŽAR.
Stražar
Oh, samo da ga nać je! Ali našli ga
Il' i ne našli - sreća će dosudit to -
Zacijelo ti me ovdje nećeš vidjet već!
Sad, gdjeno preko nade, mimo slutnju se
Ja spasoh, mnogu bozim' hvalu dugujem.
(Otiđe.)
STAJAĆA PJESMA
Zbor
1. strofa.
Mnogo je silno, al' ništa
Nije od čovjeka silnije.
Preko sinjega mora on
Ide za juga burnoga,
Pod valovima šumnijem
Sveđ srlja. Zemlju, božicu
3 Misli.
4 Tko je sudac.
17
Sofoklo: Antigona
Med bogovima najvišu,
Vječnu i neumornu, sveđ jednako
Plug mu iz ljeta u ljeto raskapa,
A rod konjski ralom ore.
1. antistrofa.
I lakokrilih ptica rod,
Zvjeradi divlje čopore
Pa i morskoga legla roj
Pod pučinom - sve hvata on,
Taj umnik čovjek, razapev
Svud peđu, mrežu; umjećom
On kroti divlje zvjerove
Gorske, a grivatom konju i bijesnome
Biku, štono po brdima pase,
Šiju sapinje u jaram.
2. strofa.
Pa riječi, misli krilatoj,
Životu gradskom eno se
Ta sveznalica dosjeti,
I kako će se od mraza.
Zla druga nebu na vedrini.
I pljuska kiše branit. Za budućnost je
Vijek spreman. Samo Hadu on se ne ote!
Al' lijek od bolesti teških izumi.
2. antistrofa.
I preko nade uman dar,
Vještinu ima; na zlo sad,
Sad opet k dobru naginje.
Kad zakon štuje doma svog
I svetu pravdu božju, gradu dika je,
A pokor, kad se drskom srcu za volju,
Zlu oda. Radi l' tako tko, mom ognjištu
Ne prišao, nit iste misli bio mi!
(Stražar vidi Antigonu.)
18
Sofoklo: Antigona
ČIN TREĆI
ZBOR, STRAŽAR, KREONT, ANTIGONA.
Zbor
Sve dvoumim, ovo čudo dok gledam.
Al' kako ću poreć, ono da nije
Antigona djeva, kad znam, da je ona?
Oj nesretnice
Od nesretnika Edipa oca!
A kako? Valj'da te ne vode zato,
Što tebe zatekli, u bezumlju svome
Gdje kraljevim prkosiš naredbama?
Stražar
To ona je, što djelo svrši. Nju smo mi
Kod pogreba zatekli. Al' gdje Kreont je?
Zbor
Iz dvora gle baš ide opet napolje.
Kreont
A što je? Koja sreća nanese me sad?
Stražar
Smrtniku, kralju, nije s' klet ni preklinjat,
Jer nova miso u laž tjera staru ti,
Pohvalih se, da teško ću kad amo doć
Rad prijetnja tvojih, s kojih ono smutih se.
Al' radost preko reda, preko nade ti
Veličinom nij' veselju slična drugome;
Stog dođoh, ako kletvom i porekoh to,5
A vodim evo djevu, što se zateče,
5 Da ću doći.
19
Sofoklo: Antigona
Gdje sprema grob. Tu kocka nije s' bacala,
Već moje je našašće to, ne drugoga.
A sada, kralju, sam je, kako volja te,
Daj uzmi, pitaj, sudi, a ja - pravo je
Da otud odem one riješen nevolje!
Kreont
A kako i gdje uhvati je, dovede?
Stražar
Zakapala je čovjeka - i sve mi znaš.
Kreont
Zar znaš i pravo kažeš, što tu veliš sad?
Stražar
Nju vidjeh - kopa mrtvog, kog ti zabrani
Zar jasno, razgovijetno to ti velim ja?
Kreont
A kako spazi je, u činu zateče?
Stražar
To 'vako bješe. Kad od tebe dođosmo,
A ti nam ono strašnim prijetnjam' zaprijeti,
Sav prah ometosmo, što pokri mrtvoga.
I dobro odgalimo tijelo natrulo,
U zavjetrinu navrh hridi sjednemo -
U zaklon, smrad da od njeg do nas ne dopre;
I budno jedan drugog riječma pogrdnim
Sve gonismo, kad službu zanemari tko.
To potraje, dok nasred neba sunca krug
U sjaju svome ne stane i pripeka
Pripeče. Ali tad sa zemlje vihar ti
Stup praha digne iznenada - iz neba
Strahote! -, polje prekri, kida lišće sve
Sa šume u ravnici; napuni se njim
20
Sofoklo: Antigona
Zrak silni. I zažmiriv božju trpljasmo
Mi kazan. Poslije duga kad se vremena
To smiri, svane djeva, glasom sitnijem
Zacvili kao ptica bolna, pusto si
Kad gnijezdo, prazan log bez mladih ugleda.
I ona, kad mrtvaca naga opazi,
Tad plačem zaplače i groznim kletvama
Klet uze onog, tko to djelo učini.
Nanese odmah suha praha rukama,
S visoka vrčem, mjeđu lijepo kovanom,
Ljevanicu na mrtva izli trostruku6
I posveti ga. Mi to vidjev srnemo,
Nju mahom pograbimo, al' ne prepade s'
Baš ništa. Krivimo je s djela onoga
I ovog sada; ona stoji, ništa ti
Ne taji. Drago, k jednu žao bješe mi.
Sam zlu uteći - to ti čovjek najvoli,
Al' u zlo vodit mile voje - boli to.
No takva ja sam soja, te do svega tog
Jest meni manje stalo no do spasa mog.
Kreont
Ti - da ti, koja glavom k zemlji poniknu,
Da l' priznaješ il' tajiš, da to učini?
Antigona
Pa priznajem, - uradih, i ne tajim to.
Kreont
A ti se nosi sada, kuda volja te;
Ta slobodan si, teške krivnje riješi se.
(Antigoni.)
A ti mi opet reci, al' ne nadugo,
Već kratko, jesi l' znala ti za proglas moj.
6 Vino, med, mlijeko.
21
Sofoklo: Antigona
ZBOR, KREONT, ANTIGONA.
Antigona
Pa jesam. Kako ne bih? Ama javan bi.
Kreont
Pa opet usudi se kršit naredbu?
Antigona
Ta ne proglasi meni valj'da ovo Zeus,
Nit Pravda, vjerna druga donjih bogova,
Ovakvih zakona ti ljudma postavi;
Nit tvoj je, mišljah, proglas taj toliko jak,
Te ti ko smrtnik dići bi se mogao
Nad božje, nepisane, stalne zakone.
Od danas nijesu ni odjučer, od vijeka
Pa dovijek živu, nitko ne zna, otkad se
Pojaviše. A rad njih kazan ne htjedoh
Od bogova da trpim, volje s' čovjeka
Pobojav ma kog. da ću mrijet, to znala sam -
Ta kako ne? - pa da i ne proglasi ti.
A prije reda l' umrem, držim za dobit.
Tko živi, ko što ja, u bijedi velikoj,
Ej kako neće od koristi biti mu smrt?
Pa tako i ja žalit neću, snađe l' me
Ovakva kob. No trup da sina matere
Ja rođene bez groba pustit odolim,
To peklo bi je, - ali ovo ne žalim.
Al' misliš li, da ludo to uradih ja,
A ono lud me, bit će, krivi s ludosti.
Zbor
(Kreontu.)
Od oca divljeg divlja ti se kaže ćud
U djevojke. Popuštat ne zna nevolji.
Kreont
Al' znadi, preoporna ćud da najprije
Baš klone, a za gvožđe, štono pretvrdo
22
Sofoklo: Antigona
Iz ognja žarkog iziđe, ej vidjet ćeš,
Da najčešće se poizlomit, skršit zna.
A malom uzdicom se, znam ja, ukroti
Konj bijesan. Ponosom se ponijet ne smije,
Tko bližnjima je svojim rob. A ona je
Već onda znala prkosit, kad pogazi
Moj nalog izdani, a pošto svrši to,
Sad evo drugo prkos je, što hvali se
Tim djelom, te se poslije njega smije još.
Sad ja bih ženska bio, a muškarac ta,
Tu obijest njenu kazan 'vako da mine!
Al' bila sestre moje kći il' bliži rod.
No sve je ono, što nam kućni štiti Zeus,
Ej ona a ni sestra7 neće smrti mi
Umaći najgoroj! Ta i nju jednako
Ja krivim, da o ukopu je radila.
I nju mi zov'te! U kući je vidjeh sad,
Gdje mahnita i pri pameti nije baš.
A duša s' rado naprijed oda kao tat,
Kad netko u potaji snuje kakvo zlo.
A mrzim doista, kad netko u zlu se
Zateče, a tad hoće da to uljepša.
Antigona
Zar želiš više nego zgrabit, ubit me?
Kreont
Ja ništa. Kad to imam, onda imam sve.
Antigona
Što onda čekaš? Ma riječ tvoja nijedna
Nij' mila meni, nit će ikad omiljet,
A tako se ni moja tebi ne sviđa.
Al' opet otkle slavu ljepšu stekla bih,
Neg' što sam u grob legla brata rođenog?
Ti svi bi rekli, da se njima sviđa to,
Kad jezika im dašto ne bi vezo strah.
Al' kralj ti mnogu drugu sreću uživa,
Pa radit, zborit smije, što ga volja je.
7 Ismena.
23
Sofoklo: Antigona
Kreont
Ti jedina to vidiš od Kadmejaca!
Antigona
I oni vide, ali muče pred tobom.
Kreont
Ne stidiš se, gdje drukč'je misliš nego ti?8
Antigona
Sramota nije štovat brata rođenog.
Kreont
Pa nije l' i brat, što u boju pade s njim?
Antigona
Jest, brat od jedne majke, oca jednoga.
Kreont
Pa što ga onda kletom nudiš ljubavlju?
Antigona
Potvrdit to ti neće pali pokojnik!9
Kreont
A štuješ njega ko i onog prokletog?
8 Zbor.
9 Eteoklo.
24
Sofoklo: Antigona
Antigona
Ta ne poginu kao rob, već kao brat!
Kreont
Jest, dom nam pustošeć, a onaj braneć ga.
Antigona
Al' opet takav da je zakon, želi Had.10
Kreont
Al' čestit rđi ravan biti ne može.
Antigona
Tko znade, da l' se svetim dolje drži to?
Kreont
Al' dušman nikada, ni mrtav, nije drag!
Antigona
Al' ne za mržnju, već za ljubav rodih se.
Kreont
Pa siđi dolje, ljubi ih, kad ljubit već
Ti moraš! Dok ja živim, ženska ne vlada!
(Vode Ismenu.)
10 Da se svi mrtvi sahrane.
25
Sofoklo: Antigona
Zbor
Ismene eno pred vratima ondje,
Milosnicu suzu za sestricu lije,
Crveni se obraz, - oblačak se sleže
Na obrvice
I kvaseć ruži ljepoliko lišce.
PREĐAŠNJI, ISMENA.
Kreont
A ti, u dvoru, što ko guja podmukla
Krv tajom ispijaše mi, a ne vidjeh,
Dvije nesreće da hranim - propast prijestolu,
Ded kaž', da l' i ti priznat ćeš, da bila si
Kod ukopa, li' zaklet se, da ne znaš za nj!
Ismena
Učinih djelo, ako ona priznaje,
I dijelim, trpim s njom istu krivnju ja.
Antigona
Al' to ti bar dopustit neće pravica,
Jer nit htjede, nit uradih s tobom ja.
Ismena
U nesreći se tvojoj ali ne kratim
Zaplovit s tobom putem ove nevolje.
Antigona
Tko stvori, Had i oni dolje znadu to,
A druge, riječju štono ljubi, ne volim.
26
Sofoklo: Antigona
Ismena
Ne, nemoj, sestro, meni sada kratit to,
Da s tobom izdahnem i mrtvom podam čast!
Antigona
Ne, nećeš sa mnom mrijet, nit sebi usvajaj,
Čeg i ne tače s'! Bit će dosta, ja da mrem.
Ismena
A kako će mi život bit bez tebe drag?
Antigona
Ma pitaj Kreonta? Za nj briga trla te.
Ismena
Što vrijeđaš me, a sebi ništ' ne koristiš?
Antigona
Jest, boli me, što rugom ti se rugam ja.
Ismena
Pa što bi tebi sad pomoći mogla još.
Antigona
Daj spasi sebe, spas ti tvoj ne zavidim!
Ismena
O jadna ja! Ja udes tvoj da promašim?
27
Sofoklo: Antigona
Antigona
Ti život sebi odabra, ja sebi smrt!
Ismena
Al' ne prešutjeh dašto misli svojijeh.
Antigona
Ti ovim, onim, čini se, ugodih ja.
Ismena
Pa jednak nas je ovo obadviju grijeh.
Antigona
Bud' rada! Ti si živa, moja duša je
Već davno mrtva, mrtvim samo koristi.
Kreont
Za djevojke te mislim: jedna s' luda sad
Pokaza, druga jeste, otkad rodi se.
Ismena
Al' tko ti, kralju, strada, pamet rođena
Tom nikada ne ostaje, već gubi se.
Kreont
Bar tebi, kad sa zlima volje radit zlo.
Ismena
Pa što će meni samoj bez nje život taj?
28
Sofoklo: Antigona
Kreont
Al' nje ne pominji! Ta više nema je.
Ismena
Pa vjerenicu čeda svoga smaknut ćeš?
Kreont
I drugih eno polja dadu orat se.
Ismena
Al' ko što on i ona, lje ne pristaju.
Kreont
Zle žene al' sinovma davat mrzi me.
Ismena
Kako l' te sramoti otac, mili Hemone!
Kreont
Baš odveć mene jediš i ti i tvoj brak!
Ismena
Pa nju ćeš otet srca svoga porodu?
Kreont
Had bit će onaj, tko će spriječit svadbu tu!
Ismena
Smrt za nju, kako čini s', odlučena je.
29
Sofoklo: Antigona
Kreont
To čini s' tebi ko i meni.
(Slugama.)
Ne čas'te,
Već vod'te, sluge, u kuću ih, vezane
Nek jesu te mi ženske, a ne slobodne!
Ta i junaci bježe, kad ti oni već
Životu svom nadomak ugledaju smrt.
(Odvedu Antigonu i Ismenu.)
STAJAĆA PJESMA
Zbor
1. strofa.
Oj blažen, tko u životu ne okusi zla!
Kome bog dom uzdrma, nikakav jad ga
Ne mine, - od koljena koljenu to se šulja.
Baš tako, kada na moru
Zli, burni dunu vjetrovi
Iz Trakije, a tama sa dna navali,
Tad moru iz dubine eno valja val
Crn pijesak burom uzburkan,
Od udaraca jekom ječe obale.
1. antistrofa.
I doma preminulih Labdakida nesreću
Staru vidim, gdje na jade jade gomila;
Roda rod ne rješava, nego sve obara ih
Bog neki, spasa nema im.
Ta zadnji eto ogranak,
U domu što ga Edipovu obasja
Sjaj sreće, podzemnijeh opet bogova
Mač sada kosi krvavi
I riječi nerazum i bijesna srca strast.
2. strofa.
Zeuse, koja bi obijest
Ljudska skršila snaga tvoju?
Nju niti kada svlada san svekrotilac
Ni neumorni mjeseci.
Kao vladar bogova vijekom dovijeka
Mlad sjajem na Olimpu vladaš blistavim.
30
Sofoklo: Antigona
Pa odsad i unapredak,
Ko dosad, vijek će vrijediti
Taj zakon: smrtnik nijedan
Za svoga žića bez jada ne prolazi.
2. antistrofa.
Eno nestalna nada je
Mnogom čovjeku melem srcu,
A mnogom meka lakoumnim željama;
I šulja se, a ne vidiš,
Dokle ti ne opali nogu vatre žar;
Jer mudro netko riječ reče preslavnu;
Zlo drži onaj gdjekada
Za dobro, komu nagoni
U groznu bijedu srce bog;
A kratak samo čas on traje bez jada.
(Dolazi Hemon.)
31
Sofoklo: Antigona
ČIN ČETVRTI
ZBOR, KREONT, HEMON.
Zbor
Al' Hemona evo, od djece što tvoje
Jest najmlađi porod! Zar dođe zbog sudbe
Antigone vjerenice on tužan
I žali rad nesuđena si braka?
Kreont
Sad mahom ćemo bolje znat no kakav vrač.
(Sinu.)
Oj sinko, valj'da ljut na oca ne stiže,
Za osudu jer vjerenice svoje ču?
Il' mili smo ti, kakogod mi radili?
Hemon
Moj oče, tvoj sam, mojim mislim' ravnaš ti,
Sam dobre gajeć;11 a njih ja ću poslušat.
Ta braka neću većma cijenit nijednog
Neg' tebe, dokle dobar ti si meni vođ.
Kreont
U grudma, sinko, tako treba osjećat, -
Sve cijenit manje nego volju oca svog.
Da, zato ti se ljudi mole, poslušan
Da porod rode i imadu u kući,
Što za zlo će se znat dušmanu svetit svom,
A prijatelja štovat, ko što otac im.
Tko djecu rađa zločestu, što - reći ćeš -
Taj drugo sebi rodi nego muku baš,
A dušmanima svojim bruku veliku?
Stog nikad, sinko, svoje nemoj pameti
11 Ako dobre gajiš. Kreont misli: jer dobre gajiš.
32
Sofoklo: Antigona
Za ljubav ženske da mi gubiš, nego znaj
Da hladan to je zagrljaj, kad ljubom se
U domu desi žena zla. Ta može li
Bit veće rane, neg' je rđav prijatelj?
Ko dušmanku odbaci, pusti djevu tu,
U Hadu nek se tamo za kog uda sad!
Ta ja zatekoh nju, gdje očevidno mi
Od svega grada samo ona prkosi;
A lažom se pokazat neću gradu ja,
Već smaknut ću je. Stog nek Zeusa, roda svog
Čuvara, zove! Ako budem neposluh
U rodu njegovao, izvan roda će
Još jače porast. Tko je svome čovjek strog,
I gradu će se taj pokazat pravedan.
Tko pogazi i silom krši zakone,
I zapovijedat misli gospodarima,
Taj hvale se u mene neće dostanut,
Al' koga grad ti postavi, tog slušat je,
Pa bila trica, pravo a i nepravo!
I takav čovjek - ja se nadam - vladat će
Valjanom, rado će i slušat pokorno;
U buri kopljanoj na svome mjestu će
Ko pravi, dobri bojni drug on ostajat.
Od nereda ti nema više goreg zla.
On ruši gradove, on kuće raskapa,
U boju kida redove i u bijeg ih
Zna gonit. A gdje opet ljudma vlada red,
Tu mnogu njima glavu posluh očuva.
Pa zato nama branit treba naredbe,
A nipošto podleći ženi; treba l' već,
A ono rad'je nek muškarac izgna nas,
Neg' da se kaže: slabiji od žena smo.
Zbor
Da, nama, ne vara l' nas starost, čini se:
O čemu ti to zboriš, zboriš pametno.
Hemon
Oj oče, bozi daju pamet ljudima -
Od vaskolikog dobra dobro najveće.
A ovo da ti sada pravo ne kažeš,
To kazat niti mogu niti znadem ja.
Al' miso dobra i drugome sinut zna.
Od tebe bolje vidim sve, što veli tko
33
Sofoklo: Antigona
Il' radi ili opet korit ima tko.
Tvog oka pučanin se plaši, neće on
Da kaže, što te ne bi čut veselilo.
A ja iz prikrajka ti slušat mogu to,
Tu djevu kako žali grad, što s djela gle
Najdičnijega smrću gine najgorom,
A od svih žena najmanje baš zavrijedi;
Ta brata, što u boju pade krvavu,
Bez groba psima ne pusti krvolocim'
Ni ptici kakvoj, da ga oni izjedu, -
Zar zlatne časti ona ne zavrijedi tim?
Ovako tajni istiha se širi glas.
A za me, oče, nema blaga većega
Na svijetu nego što je sreća tvoja baš.
Od lijepa glasa oca sretna za djecu
Zar ima dike veće il' od dječjega
Za oca? Stog ne gaji samo misao,
Da pravo je, što kažeš ti, a drugo ne.
Tko misli, mudar da je ili samo on
Il' jezik, um da ima, kakva u drugog
Već nema, otkije l' se taj, ej šupalj će
Osvanut. Al' i mudru nije nikakva
Sramota učit svašta i ne pretjerat.
I kod bujice zimi vidiš: drveće,
Što njoj se poda, grane sebi očuva,
A opre li se, s korijenom ga isčupa.
Baš tako - tko ti konop jedru na lađi
Pritegnuv čvrsto ni zere ne popušta,
Taj s izvrnutom dalje plovi palubom.
Stog srcem popuštaj, daj preinači to!
Ta ima l' i u mene mlađeg uma što,
A ono ja bar velim: čovjek najviše
Onakav vrijedi, što je svakog znanja pun,
A nije l' - ta dar takav rado s' ne desi -,
To lijepo mu je drugih dobru slušat riječ.
Zbor
Ti, kralju, kaže l' zgodno što, daj slušaj ga.
(Hemonu)
Ti opet oca! Dobro oba rekoste.
Kreont
Mi 'vako stari učit ćemo s' pameti
Od čovjeka po dobi tako mlađahna?
34
Sofoklo: Antigona
Hemon
Ne'š ništa nepravo. Pa ako jesam mlad,
Ne valja više gledat dob no samu stvar.
Kreont
Zar stvar je prava nepokorna poštovat?
Hemon
Ne velim, rđu nama da poštivat je.
Kreont
A ne zarazi l' takvu kugu, želja nju?
Hemon
Al' narod, sav grad Teba tako ne misli.
Kreont
Pa grad će meni kazat, što da odredim?
Hemon
Zar vidiš; ti to reče kao dijete baš?
Kreont
Pa za drugog, ne za se zemljom da vladam?
Hemon
Grad nije, jednom čovjeku što pripada.
Kreont
A nije l', kažu, onog gad, tko vlada njim?
35
Sofoklo: Antigona
Hemon
Eh, lijepo li bi pustim krajem vlado sam!
Kreont
Taj, čini se, u boju ženskoj pomaže.
Hemon
Jest, ako ti si ženska. Za te staram se.
Kreont
Nad rđe rđo, s ocem pravdu zamećeš!
Hemon
Jer vidim, kako protiv pravde griješiš sad.
Kreont
Pa ja da griješim, svoju gdjeno štujem vlast?
Hemon
Al' ne štuješ, kad božju eto gaziš čast.
Kreont
Oj ćudi opake, što ženi s' pokori!
Hemon
Sramoti da podlegoh, nećeš zateć me!
Kreont
Bar govor ti je evo samo za nju sav.
36
Sofoklo: Antigona
Hemon
I za te, za me i za donje bogove.
Kreont
Al' nje ti žive nikad nećeš ženit mi!
Hemon
Pa mrijet će - al' će nekog ubit njena smrt!
Kreont
Pa još i prijetiš, 'vako drsko napadaš?
Hemon
A kakva j' prijetnja ludoj misli s' opirat?
Kreont
Sa plačem učit ćeš me, sam lud, pameti!
Hemon
Da nijesi otac, reko bih ti: luda si!
Kreont
Ti rob si ženske, zato laskat12 nemoj mi!
Hemon
Ti rad bi nešto reć, al' za riječ ništa čut?
12 Tobože, jer mu veli: otac.
37
Sofoklo: Antigona
Kreont
Zar uistinu? Tako Olimpa mi tog,
Znaj, na veselje nećeš korit, grdit me!
(Pratnji.)
Doved'te gada, mahom vjereniku svom
Pred očma u blizini tu da izdahne!!
Hemon
Ne, preda mnom - to nemoj nikad pomislit! -
Nit past će ona, nit ćeš svojim očima
Ti ikad više moga lica ugledat,
Pred prijateljma bjesni, koji trpe to!
(Otiđe.)
ZBOR, KREONT.
Zbor
U gnjevu momak, kralju, naglo otiđe,
A na zlo, srva l' mladu dušu bol.
Kreont
Nek radi, snuje preko snage čovječje.
Al' djeva tih on smrti neće izbavit!
Zbor
Pa zar ih obadvije pogubit misliš ti?
Kreont
Ne onu, što ne tače s'. Dobro veliš ti.
Zbor
A kakvom smrću smjeraš onu ubit?
38
Sofoklo: Antigona
Kreont
Nju vodit ću, kud stopa ljudska ne stupa,
I živu u raku je turit kamenu;
Toliko samo dat ću hrane, grijehu da
Utečem, ljage cio da se riješi grad.
I ondje nek se Hadu, koga jednog
Od bogova mi štuje, moli! Možda će
Smrt minu je il' onda baš razabrat će,
Trud jalov da je štovat, što u Hadu je.
(Otiđe.)
STAJAĆA PJESMA
Zbor
Strofa.
Ero,13 nesavladani u boju,
Ero, ti se obaraš na plijen,
Ti djevici u potaji
Na lišću nježnu prelaziš,
Seljaku pod krov zalaziš;
Ni besmrtnik ti pa ni čovjek ijean
Kratkovjek uteć ne može
Tko tebe primi, mahnita.
Antistrofa.
Ti i pravedniku sveđ srce
Na sramotu, k nepravdi vučeš;
I ovu svađu zametnu
Med jedne krvi ljudima.
A trepavica jasni čar
U vjerene krasotice
Porazuje, pred vladom14 silne zakone
On brani. Afrodita se
Njim igra, silna božica.
(Vode Antigonu.)
13 Bog ljubavi.
14 Pred Kreontom.
39
Sofoklo: Antigona
ČIN PETI
ZBOR. ANTIGONA.
Zbor
A sada se ja nad zakone i sam
Već zanosim, ovo kad gledam, i više
Ne mogu da ustavim potoke suza,
Kad vidim Antigonu evo, gdje stupa
U odaju, gdje nam je počinut svima.
TUŽALJKA
1. strofa.
Antigona
Oh, gledajte me, zemlje rodne građani,
Putem gdje posljednjim
Stupam bolna i gledam sad
Sunca svijetlo posljednji put
Nikad više! Živu me Had,
U kom svima počinut je,
Aherontu na žal vodi sad;
Svatovac me ne prati,
Niti me vjenčanu još
Pjev uspavanke prodiči;
Aheront mi je udaja!
Zbor
Pa slavna i pohvalu sa sobom noseć
U mrtvačku evo polaziš raku,
Nit bolest pogubna ošinu tebe,
Nit mazdu odmazdi mača oštrice,
Već svojom ćeš voljom u Had mi živa
Od smrtnijeh doista jedina saći.
40
Sofoklo: Antigona
1. antistrofa.
Antigona
Da, doznah, kako izgibe najjadnije
Tuđinka Tantalova
Kći iz Frigije.15 Sipilskom
Na vrhuncu16 obujmi je,
Ko vit bršljan, iznikla hrid.
I nju - tako priča nam svijet
Gdje gine, kiša ni snijeg
Ne ostavlja, već natapa
Pod suznom obrvom grud -
Hrid, a bog isto kao njoj
I meni stere smrtni log.
Zbor
Al' božica bješe i koljeno božje,
A mi smo smrtnici i od roda smrtna.
Al' opet je slava velika za te,
Što ginući istu ćeš s bozima sudbu
I živa i poslije mrtva podijelit.17
2. strofa.
Antigona
Ah, smiju mi se! Očinskih bogova ti, što se
Sad rugaš meni, a još nijesam mrtva, već živim?
Grade, oj građani!
Silnim bogati blagom!
Ao, Dirkina
Vodo i gaju
Kolima slavne Tebe! Evo vas
Zovem ja za svjedoke
15 Nioba.
16 Gora u Frigiji. Tu su Niobu, kaže priča, Aplon i Artemida pretvorili u hrid, iz koje namjesto
suza Niobinih kaplje voda.
17 Nioba je prije smrti izgubila djecu. Antigona braću; Nioba se pretvori u stijenu, Antigona ide u
kameni grob.
41
Sofoklo: Antigona
Bez suza kako dragih, s kakve l' odluke
U zatvor, raku sazdanu,
U grobak novi polazim!
Ao, kukava,
Nit živim ja ću ljudma a ni pokojnim
Mrtvacima bit družica!
Zbor
Ti u smjelosti pope se krajnjoj
Visoko Pravdi do visokog praga,18
Al' grozno se eto, oj dijete, spotače.
A muku nekakvu očinsku mučiš.19
2. antistrofa.
Ti dirnu u najbolnije srce moga rane,
U tugu tešku očevu, u vaskolik udes
Plemena našega,
Slavnih Labdakovića.
Ao nevoljo
Braka majčina!
Zagrljaju, sina kad rođenog,
Oca mog, jadna mati
Oh zagrli i mene jadnu porodi!
A k njima idem prokleta
I neudata boravit.
Ao, brate moj,
Sam svatove ti eno crne dočeka
I mrtav živu ubi me!
Zbor
Bit pobožnu neka sveta je dužnost
Al' onoga vlast, tko za vlast ti mari,
Prekršiti nikako slobodno nije,
A tebe sud tvoje uništi volje.
18 Ti si smjelo izvršila najvišu zapovijed Pravde, ali si pala u bezdan propasti.
19 Kako je sudba gonila Edipa, tako i tebe nekakvi udarci udesa biju.
42
Sofoklo: Antigona
Antigona
Bez suza, prijatelja me
I bez svatovca jadnu gle
Sad putem vode gotovim!
Više mi nije jadnici suđeno
Sunca zjenu gledat svetu.
Udes moj neoplakan.
Ni jedan dragi ne žali.
(Dolazi Kreont.)
ZBOR. ANTIGONA. KREONT.
Kreont
Zar znate jednog, tko bi plača, cvila se
Okanio, kad pomoć bi mu moglo to?
(Slugama)
Pa nećete l' je brže vodit? Grobu je
Zatvor'te, kako rekoh, pod svod, samu je
Najsamiju vi pustite, nek ili mre
Ili živa pod onakvim krovom gleda grob!
Ta mi smo čisti, što je do te djevojke.
A s nama tu na svijetu neće boravit.
Antigona
Oj grobe, odajo mi bračna, dome ti
Oj dupki, vječna stražo, u te polazim
Do svojih. Na broj najviše od mrtvijeh
Njih pogibe, - Persefasa20 ih dočeka.
A od njih zadnja ja i ponajgrdnije
Sad slazim, prije no navrših žića vijek.
Al' silno gajim nadu, da ću ocu svom,
Kad dođem, draga doć, a draga, majčice,
I tebi, - draga tebi, glavo bratina.
Ta ja vas mrtve sama svojim rukama
I oprah i uredih; na grob žrtvu vam
Ja izlih, a sad, Poliniče, tijelo ti
Sahraniv tvoje 'vakvu platu berem ja.
Al' s pravom ti - to misle trijezni - podah čast.
20 Persefona, žena Hadova.
43
Sofoklo: Antigona
Ta nikada se, ni da djeci mati sam,
Ni muž da mrtav trune mi, ej ne maših
Ja 'vakva posla preko volje građana!
Pa kakvu zakonu to zborim za volju?
Da muž mi umre, drugoga bi dobila
I od drugoga dijete, da ga izgubim,
Al' jer mi mater pa i oca krije Had,
Brat nikakav se više rodit ne može
Po zakonu te takvu cijenih više ja
No ikoga, a Kreontu se učini
To grijeh i strašna drskost, glavo bratina.
I sad me nevjenčanu, bez svatovca on
Ovako rukom zgrabi, vodi; udaje
Ni djece, onog tetošenja slatkoga,
Ne dostah se, već jadna 'vako sama ja
Bez prijatelja živa u grob k mrtvima
Gle idem. Kakav zakon božji pogazih?
Pa čemu da s' ja nesretna na bogove
Još osvrćem, kog u pomoć da zazivam,
Ko bezbožnost kad pobožnost mi kore sad?
Al' ako se ovako mili bozima,
Kad umrem, znat ću, grijehom da s' ogriješih ja;
No ako ti tu griješe, ne pretrpjeli
Zla više, no što meni rade krivično.
Zbor
Još dušom njezinom istoga vihra
Gle viju evo udarci isti.
Kreont
Pa zato će one, koji je vode,
Ta sporost njihova stajati suza.
Antigona
Ao meni, riječ ta smrti je sasvim
Na domaku veće!
Kreont
Pa i ne budim nikakve nade u tebe,
Ovako da se to ispunit neće.
44
Sofoklo: Antigona
Antigona
Oj zemlje tebanske očinski grade
I roda nam bozi,
Ah vode me i ne odolijevam više!
Oh, gledajte mene, glavari Tebe,
Kćer kraljevsku, koja sama još ostah, -
Što l' trpim a od kakvijeh ljudi,
Jer svetu dužnost izvrših!
(Sluge odvedu Antigonu.)
STAJAĆA PJESMA
ZBOR. KREONT.
Zbor
1. strofa.
I lik Danajin21 sa svijetlom se nebeskim
Rastat morao, u okovan zaći dom;
Sapeta krila se u odaji, grobu gotovu,
A ponosila s', oh dijete, dijete,
Rodom, zlatnu kišu, porod Zeusov, pod srcem je
Krila. Ali moć je sudbe strahovita;
Ta njojzi niti bogatstvo
Ni Ares, kula, crni brod,
Što morski val ga bije, neće otet se,
1. antistrofa.
Nagli Drijantov sin,22 vladar edonski,
Od Dionisa rad bijesa porugljiva
Sapet bi, zatvoren u tamnicu, stijenu kamenu.
Tako njega grozno bjesnilo i pjena
Mine. I on vidi, u svom da je bijesu
Boga poganim uvrijedio jezikom,
21 Kći kralja argivskoga Akrisija. On se poboja, da će po riječi božjoj poginuti od unuka, pa zatvori
kćer u kulu. K njoj dođe Zeus u podobi zlatne kiše. Majku i dijete baci kralj u more, zabivši ih u
kovčeg. Majka se s djetetom Persejem izbavi. Poslije ubije unuk djeda nehotice kod natjecanja.
Pogodi ga kolutom.
22 Likurg, trački kralj. On udari na boga Dionisa (Bakha) i njegovu pratnju, satire i nimfe (Muze).
Zato ga Dionis kazni, te on poludi. Nastane nerodica, a narod ga baci n neku pećinu, gdje ga konj
ili panteri razderu.
45
Sofoklo: Antigona
Jer zanos žena uguši
I plamen23 i klik24 utuši,
A Muze, sviralici sklone, naljuti.
2. strofa.
Moru s' od mrkijeh stijena na jedan i drugi kraj
Steru bosporski žali i trački Salmides,
Gdje u Finejeva25 sinka dva spazi Ares26 -
Ta blizu su njegovi dvori - ranu,
Slijepoću kletu; kruta žena zada je.
I oslijepi zjenice im očiju -
Za osvetom viču - rukom krvavom
A mača oštricom i čunkom tkalačkim.
2. antistrofa.
Ginući kukavi plakahu kukave sreće jad,
Jer u nesretnu braku ih majka porodi.
Ona bijaše krv prastarih Erehtida;27
Na očinskoj buri, u pećinama
Dalekim uzraste na smrtnoj klisuri
To čedo božje, Borejeva vilovna28
Kći, al' se, kćerce moja, na nju jednako
Dugovjeke zle Usudnice srušiše.
(Dolazi Tiresija, vodi ga dječak.)
23 Goruće baklje bakhantica.
24 Klik bakhantica.
25 Finej, kralj trački oženi kćer Borejevu Kleopatru, a poslije je baci u tamnicu i uzme za ženu
Ideju, koja oslijepi Kleopatrina dva sina.
26 Tračani su gusari, zato stoluje ondje bog rata Ares.
27 Erehtej je sin Hefesta i Zemlje, njegov se grob štovao u svetinji Erehteju na akropoli atenskoj.
28 Ona je, kao što i braća Kalajis i Zet, krilata, jer im je otac Borej, vjetar sjevernjak.
46
Sofoklo: Antigona
ČIN ŠESTI
ZBOR. KREONT. TIRESIJA.
Tiresija
Oj Tebe gospodo, nas dva putem jednijem.
Gle očima jednim gledajući, stigosmo,
Jer slijepac 'vako hoda - vodič voda ga.
Kreont
A što je novo, starče moj Tiresija?
Tiresija
Ma ja ću kazat, a ti vrača poslušaj!
Kreont
Ni prije od tvog uma se ne tuđih ja.
Tiresija
Pa zato dobro upravljaše gradom tim.
Kreont
Potvrdit mogu, jer mi bješe korisno.
Tiresija
O vlasu, znaj, sad opet visi sreća ti.
Kreont
A što je? Kako s tvoje riječi trnem ja!
47
Sofoklo: Antigona
Tiresija
Pa znat ćeš, kad vještine moje čuješ znak.
Kad na mjesto se staro, ptičje motrilo,
Kud svaka dolijeće mi ptica, spustim ja,
Glas ptičji, nepoznat mi, čujem - ljutome
U bijesu, divljoj graji one kriještale.
Razabrah, jednu drugu panđam' da čupa
I kolje; lepet krila jasno čuo se.
I mahom prepadoh se, kušah žrtvovat
Na žrtveniku plamnom, ali iz žrtve
Ne suknu plamen, nego se po pepelu
Mast iz bedara29 cijedi, topi; puši se
I prska, a žuč mi se uvis vrcne sva
I rasprsne; iz pretiline ovite,
Što rastopi se, kliznu kosti bedrene.30
To eto od dječaka toga doznah ja,
Za gatanje da nema znaka od žrtve;
Ta meni jeste vodič on, ja drugima.
A ovo radi tvoje volje strada grad,
Jer svi nam žrtvenici i sva ognjišta
Sad ptičje a i pasje hrane - paloga
Jadnika, sina Edipova - puna su.
Pa onda bozi uz žrtvu već molitve
Ne primaju nit plamena sa bedara,
Nit grakće ptica glasom zgodnim okusiv
Te masne krvi poginula čovjeka.
To dakle, sinko, uzmi sebi na pamet!
Ta griješit ti je prirođeno ljudma svim,
Al' sagriješi li tko, to više čovjek lud
Ni bez sreće bit neće, ako u zlo on
Zagreznuv liječi se, svojeglav ne kaže s'.
Samovolju - da, karat treba s ludosti.
Al' prođ' se mrtva, poginula ne muči!
Junaštvo li je mrtva ubit drugi put?
To dobro mislim, zborim. Zbori l' dobro tko,
Tog savjet dobar slušat najveća je slast.
Kreont
Svi, starče, ko u nišan strijelci, strijeljate
U mene evo, proročkom vi kušate
Vještinom mene, i to pleme vaše me
29 Komadi mesa od bedara.
30 Kosti bi se ovila pretilinom.
48
Sofoklo: Antigona
Već davno proda, kao tovar ukrca.
Koristite se, trgujte mi elektrom
Iz Sarda, volja vas, i zlatom indijskim,
Al' u grob onog vi sahranit nećete!
Ma htjeli ga za hranu orli Zeusovi
Sad grabit, nosit Zeusu baš do prijestola,
Ni 'vako neću grijeha tog se prepast ja
Ni dat ga kopat, jer znam dobro, bogove
Na svijetu nitko ne može da oskvrni!
Al', starče moj Tiresija, i vrstan ti
Zna smrtnik padom pasti grdnim, za stvar kad
On ružnu krasno zbori rad dobitka svog.
Tiresija
Uh!
Zar znade čovjek jedan pa zar misli on -
Kreont
A što to? Što to kažeš, te se tiče svih?
Tiresija
Da razbor sveg je blaga blago najbolje.
Kreont
Baš kako ludost, mislim, jad je najveći.
Tiresija
A te si bijede zaista pun puncat ti.
Kreont
Ja neću vraču grdnju grdnjom da vratim.
Tiresija
Pa vraćaš, kad mi kažeš, laž da proričem.
49
Sofoklo: Antigona
Kreont
Sav rod se proročki na novac lakomi.
Tiresija
A kraljevski ti voli dobit prljavu.
Kreont
Zar znadeš da glavaru ovo govoriš?
Tiresija
Znam. Ta po meni spase ovaj evo grad.
Kreont
Ti mudar vrtač si, ali voliš krivicu.
Tiresija
Primorat ćeš me, srca tajnu da kažem.
Kreont
Kaž', ali samo nemoj radi koristi!
Tiresija
Pa tako31 sad i milim, što do tebe je.
Kreont
Mog srca - to znaj - nećeš ti obmanut mi!
31 Radi koristi, ali tvoje.
50
Sofoklo: Antigona
Tiresija
Al' dobro znaj, da neće više mnogoput
Projurit sunce u svom trku hitrome,
A ti ćeš sam od svoje krvi vratiti
Mrtvaca jednog mrtvima za odmjenu.
Ti živu dušu vrže s gornjeg svijeta nam
U donji i u grobu grdno udomi,
A mrtvu opet ovdje ne daš, bozima
Da dolje ode, već bez groba, posvete
Njeg puštaš, a nit tebi niti bozima
On gornjim pripada, već ti to siliš ih.
A zato osvetnice tebe vrebaju
Erinije - bič skori Hada, bogova,
Te ista ta će tebe stići nevolja!
I pazi, da li i to srebrom potkupljen
Sad govorim. Ta neće tome dugo bit,
I ljudi, žena jaukom će jeknut dvor.
Ko dušmani se svi sad dižu gradovi.32
Jer leševe im rastrgane jedoše
Il' psi il' zvjerad ili ptica krilata.
Što kleti smrad u sveti nama nosi grad.
U gnjevu - jer me vrijeđaš - takvu strijelu ti
Ko strijeljač stalnu u srce odapeh ja,
A vatri njezinoj umaći nećeš ti.
A ti nas, sinko, vodi našoj kući sad,
Gnjev neka svoj on na mlađima iskali
I jezik mirniji i srca bolju ćud,
No što je u njeg sada, gajit nauči!
(Tiresiju odvede dječak)
ZBOR. KREONT.
Zbor
On, kralju, ode, - strašno li proreče ti!
A znamo, otkad nama bijela kosa gle
Oko glave mjesto crne se obavija,
Još nikad laži on ne reče gradu tom.
32 Oni, kojima su vođe pale pod Tebom, a nije ih dao Kreont zakopat. Smrad nose ptice u Tebu.
51
Sofoklo: Antigona
Kreont
Znam i sam, zato mi se srce smućuje.
Popuštat strašno j'; oprem li se, čeka me
Strahota - dušu ću prokletstvom ranit si.
Zbor
Sad uma treba, sine oj Menekejev.
Kreont
Pa što je radit meni? Kazuj! Slušat ću.
Zbor
Ti idi, ispod svoda grobnog djevojku
Sad pusti, - onom, što ga baci, naspi grob!
Kreont
Ti svjetuješ i misliš, da popustit je?
Zbor
Što brže, kralju! Prijekim putem grješnika
Brzonoga ti kazan božja dostigne.
Kreont
Ao meni! Teško je, al' dušu u se sad
I činit je, jer sili s' nije opirat.
Zbor
Pa idi, čini to, ne predaj drugima!
Kreont
Pa idem, kako jesam. Sluge, na noge,
Štogod vas ima, nema tu! Sa sjekirom
52
Sofoklo: Antigona
U ruci k mjestu na vidiku krenite!33
A ja - jer 'vako se okrenu odluka
Sam svezah, pa ću glavom i odriješit sam.34
Ta strah me, nije l' najbolje te zakone,
Što jesu, do zadnjega čuvat daha svog.
(Otide.)
STAJAĆA PJESMA
Zbor
1. strofa.
Mnogoimeni bože, djeve kadmejske35
Diko, Zeusa gromovnika
Oj rode, lijep što štitiš kraj
Italski,36 vladaš dolom
Deje37 eleusinske, narod
Gdje se kupi sav! Bakho, u Tebi što
Stoluješ, gradu bakhantkinja, uz vodu,
Ismena38 valove,
Gdje divljeg zmaja niknu naraštaj!39
1. antistrofa.
Presvijetli te s dvoglave stijene40 sjaj,
Koričke kud kroče vile
Bakhantkinje, i bistrica
Ugleda Kastalija.41
Tebe gora nisejskih42 vis,
Bršljan kud buji, i zeleni šalje žal,
Kitnasti grožđem, - kad ulice ono ti
33 Tu leži Polinik.
34 Misli Antigonu.
35 Semela, kći Kadma, osnivača tvrđave tebanske, mati Bakhova.
36 Veliku Grčku, gdje su upravo u to vrijme (g. 444.), kad se prikazivala Antigona, osnivali
Atenjani naseobinu Turij.
37 Demetra.
38 Potok.
39 Kadmo je ubio zmaja, posijao zube njegove, a iz njih su nikli divovi.
40 Parnas s dva vrhunca.
41 Vrelo na Parnasu.
42 Na Eubeji.
53
Sofoklo: Antigona
U Tebi pohađaš
Božansko uz klicanje radosno.
2. strofa.
Ti nad sve gradove
Nju43 štuješ zajedno
S majkom,44 što je ubi grom.
I sad daj priteci nam -
Nevolja ljuta grad, sav narod pritisnu
Skokom spasonosnim sa stijene Parnasa
Il' preko šumnog onog tijesna morskoga!45
2. antistrofa.
Zvijezda krijesnica
Oj kolovođo ti
I noćnog klika čuvaru,
Sine, čedo Zeusovo,
S Naksa osvanide sa svojim drugama
Tijama,46 zanosno što tebe Bakha,
Svog gospodara, svu noć slave igrajuć!
(Dolazi glasnik)
43 Tebu.
44 Semela, koja htjede vidjeti Zeusa u pravoj slici, on svane, ali grom ubije nju i spali dvore
njezine.
45 Eurip, između Eubeje i Grčke.
46 Bakhantice.
54
Sofoklo: Antigona
ČIN SEDMI
ZBOR. GLASNIK.
Glasnik
Oj Kadma, Amfiona dvoru susjedi,
Dok život traje čovjeku, pohvalit ga
A ni pokudit nikad - nikad neću ja!
Jer sreća diže, sreća vazda obara
I sretna ko i nesretna. Budućnosti
Vrač nijedan smrtniku reći ne može.
Ta Kreont bješe jednom sretan, za me bar,
Kad od dušmana zemlju spase kadmejsku
Pa svu vlast uze sam nad ovom krajinom
I upravljaše njom, a djece dični mu
Rod cvao. Sada ode sve. Ta izda li
Veselje ljudsko kog, taj više, držim ja,
Ne živi, nego živ je, sudim, mrtvac on.
Bud' silno, volja li te, bogat u kući,
U sjaju živi kraljevskom, al' nema li
Veselja pri tom, e ni za dima ti sjen
Ne kupih to u koga mjesto radosti.
Zbor
Jad kakav opet javljaš doma kraljevskog.
Glasnik
Ta mrtvi su, a živi smrt tu skriviše.
Zbor
A tko to ubi? Tko li pade? Kazujde!
Glasnik
E, Hemon zaglavi. Sam rukom proli krv.
55
Sofoklo: Antigona
Zbor
Zar svojom rođenom? Da nije očeva?
Glasnik
Sam svojom, rad smrti47 na oca planu on.
Zbor
Oh, vraču, kako l' dobro reče ono riječ!
Glasnik
Kad tako j', o drugome vijećat treba sad.
(Izlazi Euridika.)
Zbor
Al' eno vidim Kreontovu gospođu,
Euridiku gle jadnu. Il' je za sina
Što čula il' iz dvora ide slučajno.
ZBOR, GLASNIK, EURIDIKA.
Euridika
Oj vi svi građani, razabrah govor vam,
Kad k vratim' pođoh, božici da s' Paladi
Zatečem molitvom. Odsunuh zasunak,
Otvorih vrata baš, a glas o nesreći
Toj našoj dopre mi do uši; nauznak,
Ja od stra klonem sluškinjam' u naručaj,
Onesvjesnem. Al' kakva bješe ono riječ,
Ded rec'te opet. Ta zlu vična slušat ću.
47 Antigonine.
56
Sofoklo: Antigona
Glasnik
Ja, draga gospo, kazat ću, jer tamo bjeh,
Prešutjet neću ma ni slovca istine.
Ta što ću zasljepljivat te, kad poslije će
Izići laža? Stalna vijek je istina.
A ja ko vodič pođoh s mužem tvojijem
Na vispoljanu, Polinikov gdjeno trup
Od pasa grozno rastrgan još ležaše.
I božici se raskršća48 pomolismo
Pa i Plutonu, milostivo neka gnjev
Svoj uspregnu. Tad svetom vodom oprav ga
Na granju svježem to, što osta, spalismo.
I humak visok rodne grude naspemo,
A onda dupkoj, smrtnoj izbi kamenoj
Do one djeve vjerenice krenemo.
I netko izdaleka glasnog ridanja
Glas, čuje oko grobnice bez posvete49
Pa dođe, javi gospodaru Kreontu.
I do njeg, kako bliže primicaše se,
Krik dopre bolan, nejasan; on jaukne
I tužno tužit navali: !"O jadan ja!
Zar prorok sam? Zar od putova prošlijeh
Sad putem ovo idem najnesretnijim?
Glas sinov dira me. Al', sluge, brzo mi
Vi bliže pođ'te, grobu dajte stupite
Pa pukotinom iskinuta kamenja50
Kroz zgradu do samog zađ'te ulaza!
I gleđ'te, Hemonov da l' ovo čujem glas,
Il' bozi varaju me!" To po nalogu
Gospodara prestrašena ogledamo tad.
Nju u dnu groba opazimo - za vrat se
Oh objesi i zamkom rupca sukana
Njeg stegnu; on je oko pasa obujmi
I uz nju stoji, te gubitak - dragu si
Na onom mjestu plače, nesuđeni brak,
To djelo očevo. A čim ga vidi on,
Jauknu mrsko, k njemu uđe, zakuka
I zovne: "Jadni, kakvo djelo učini?
Pa kamo tebi pamet? S kakve nesreće
Ti pade? Daj uziđi, kunem, molim te!"
A sin ti njega divljim očma ošine,
48 Hekata, podzemna božica.
49 Ukop nije obavljen po svetom obredu.
50 Grob je u stijeni; u nj vodi hodnik, koji je sprijed nabacanim kamenjem zagrađen. Hemon je
izvadio kamenje i provukao se i dospio do pravoga ulaza u grobnicu.
57
Sofoklo: Antigona
I prezir javi se na licu, ne reče
Ni riječce, nego trgne mač si dvoperac,51
Svog oca, štono bježat naže, promaši.
Tad jadnik na se ljutit, kakav bijaše,
Nadnese s', mač do srijede zagna u rebra, -
Još pri svijesti djevu grli rukom klonulom.
I stane hropit, rujne krvce vreli mlaz
Sad njemu brizne k blijedu lišcu njezinu.
I mrtvac na mrtvacu leži, vjenčan dan
Jadniku gle u domu svanu Hadovu;
Pokaza ljudima, koliko nerazum
Za čovjeka je nesreća baš najveća.
(Euridika otide.)
ZBOR, GLASNIK.
Zbor
Što nasluživat možeš? Ode gospođa,
Ne reče baš ni crne a ni bijele nam,
Glasnik
I sam se snebih, ali nadu gajim tu,
Da ona, saznav za svog sina nesreću,
Za dostojno ne drži kukat pred gradom,
Već sluškinjama će unutra u kući
Naredit, jade neka plaču domaće.
Bez uma nije, neće grijeha činiti.
Zbor
E, ne znam. Meni čini s': na zlo sluti baš
Muk prevelik i mnoga krika zaludnja.
Glasnik
Al' znat ćemo, da l' čuva, tajom krije što
U svome srcu gnjevnom, - jer u dvore sad
51 S dva pera, zupca na dršku.
58
Sofoklo: Antigona
Ja idem. Ta ti dobro veliš zaista:
I šutnja prevelika zna bit teško zlo.
(Otide.)
Zbor
Al' evo gospodar glavom sam dođe
I drži u svojoj ruci znak očit -
Grijeh, ako se reći to smije, ne tuđi,
Već kojim sam sebi dušu okalja.
(Sluge nose Hemona, a Kreont ga se drži.)
TUŽALJKA
ZBOR, KREONT.
Kreont
1. strofa.
Ao smrtonosni, uma bezumnog
Nemili grijesi! Oj vi, krvnika što
Gledate i žrtve! Istog su plemena!
Teško li meni! Oj kobne mi odluke!
Sinko moj, mlađahan preranom pogibe -
Ah, ah, ah! - smrću i život svoj ukide,
A sve s nerazbora mojeg, ne svojega!
Zbor
Ao, kako l' kasno, čini s', pravdu spozna ti?
Kreont
Naučih je se jadan! Meni na glavu,
Skučiv me, eno, eno navali
Bog breme teško, na put grozan rinu me
I - ao meni! - sruši, zgazi radost mi!
Oh, oh, oh! Jadnih li jada smrtnicima!
(Dolazi glasnik)
59
Sofoklo: Antigona
PREĐAŠNJI. GLASNIK.
Glasnik
Oj gospodaru, dođe, držiš, vidi se,
I imaš jade - jedne gle u rukama,
A druge ugledat ćeš ovčas u kući.
Kreont
A kakvo zlo se od zla gore desi još?
Glasnik
Baš gospa, tog mrtvaca mati rođena,
Preminu jadna s udarca sad zadanog.
1. antistrofa.
Oh, oh nezasitno ždrijelo Hadovo,
Zašto me, zašto me ubijaš? Crne mi
Jade već javi, a kakav još nosiš glas?
Ah, ah! Ti mrtva već čovjeka dotuče!
Momče, što zboriš? Ej kakav me zadesi -
Ah, ha, ah! udes nov, žene ubistvo, smrt?
(Otvore se vrata, vidi se mrtva Euridika.)
Glasnik
Pa vidjet možeš! Zakutak već ne krije.
Kreont
Ao, drugu jadan evo gledam nesreću!
Kakav me, kakav li čeka još udes sad?
U rukam' držim jadan dijete ovaj čas,
A onog gle mrtvaca vidim pred sobom.
Oh, oh! Oj majko bijedna! Oh, sinko moj!
60
Sofoklo: Antigona
Glasnik
Do žrtvenika oči mutne zaklopi
U gnjevu ljutu; sina svog Megareja,
Što prije pade, sudbu slavnu oplače52
Pa onda toga tu, a najzad nesreću
Zaželje tebi, ubojici djece si.
1. antistrofa.
A joj, a joj!
Žacnuh se užasom! Što me tko u prsi
Ne udri mačem dvosjeklim?
Jadan ti ja! Oh, oh!
Jadna li propast me zadesi!
Glasnik
Za ovu smrt i onu pokojnicu53 ti
Na tebe samo svaljivaše krivnju svu.
Kreont
Na kakav način zada ona sebi smrt?
Glasnik
E, pod srce se svojom rukom udari,
Za sina jad kad sazna, s koga cvilit je.
2. strofa.
Kreont
Teško li meni! S tih djela krivnja mi
Nikad past neće na čovjeka drugoga!
Ja te, da - ja te pogubih, o jadan ja!
52 Kad su se sedmorica primakla gradu, reče Tiresija, da se Ares srdi radi zmaja, što ga je ubio
Kadmo osnivajući Tebu; zato treba da se žrtvuje jedan od roda onih ljudi, što su nikli iz posijanih
zubi zmajevih. Megarej se probode na kuli nad zmajevom pećinom i sruši u nju.
53 Misli Antigonu.
61
Sofoklo: Antigona
Jest ja, po istini kažem! Oj sluge vi,
Brže me vodite, s puta me vodite,
Jer sam toliko, koliko ništica!
Zbor
Ti dobro putiš, ima l' u zlu dobra još, -
Jer zlo kad bane, što je kraće, bolje je.
2. antistrofa.
Kreont
Oh, dođi, dođ',
Svani, mog udesa čase mi posljednji,
Najljepše zadnji mi danak dovedi sad;
Deder mi dođi, dođ',
Drugoga dana da više ne ugledam!
Glasnik
Budućnost krije to. Al' zasad nešto je
Uradit. Njom54 se brine, kome brinut se.
Kreont
Al' za čim čeznem, onom željom rekoh to.
Glasnik
Ne želi ništa više sad, jer čovjeku
Smrtniku nije uteć sreći suđenoj.
Kreont
Vodite odavde čovjeka ništava,
Tebe što, sinko, nehote pogubi,
Tebe i onu, o jadan ja! Ne znam kud,
54 Za budućnost.
62
Sofoklo: Antigona
Na kog li da svrnem, kamo da sklonim se.
Što je u ruci, sve nakrivo ide mi,
Na glavu teški se udes gle obori.
(Sluge ga odvedu.)
Zbor
Bud' razborit! - prvi i prvi je sreće
To zahtjev, a ničim o bogove nemoj
Da ogriješiš dušu! A velike riječi
O hvastavih ljudi udarci znadu
Baš veliki stići
I pod starost nauče trijeznima biti.
63
Sofoklo: Antigona
RJEČNIK
Aheront – rijeka u podzemnom svijetu
preko koje su prelazili mrtvi
Amfion – tebanski kralj, Niobin muž,
kojima su Apolon i Artemida ubili sedam
sinova i kćeri
antistrofa – u grčkim borovima povratak
zbora, koji je odgovor na strofu ili pokret
zdesna na lijevo; stihovi tog dijela zborske
pjesme
Ares – starogrčki bog rata
Arg – grad u Grčkoj, na Peloponezu
argivski – v. Arg
bakhantice – pratilice boga vina Bahka
(Dioniza)
Bakho – Dioniz, bog vina i veselja; sin
Semele i Zeusa
boljak – boljitak
edonski – trački, tračanski (naziv po
Edoncima, plemenu koje je živjelo u juž-
nom dijelu Trakije)
elektra – jantar
eleusinski – iz Eleusine, grada u Atici u
kojemu se nalazilo Demetrino svetište
Erinije – tri boginje osvete (rim. Furije)
Ero – Eros, bog ljubavi
Frigija – antička pokrajina i kraljevstvo u
središnjoj Maloj Aziji
Had – podzemni svijet mrtvih; bog podzemnog
svijeta
nedjelja, 5. studenoga 2017.
Starac i more
“Starac i more” Hemingwayev je kratki roman, koji mu je priskrbio i Nobelovu nagradu 1954. godine. Pisac je ovaj roman smatrao svojim najboljim djelom, a i čitatelji su prepoznali njegovu vrijednost. Zbog svojeg kratkog opsega, roman se češće svrstava u red dužih pripovijedaka nego romana.
Budući da je Hemingway dugo radio kao novinar, to se odrazilo i na njegov stil pisanja, koji često nazivaju “tvrdo kuhanom prozom”, i to zbog novinarski kratkih, jednostavnih i sažetih rečenica. Osim toga, ovaj roman karakteriziraju jednostavna kompozicija i radnja te usporeni tok događaja. Modernim romanom čini ga tehnika “unutarnjeg monologa”, kojom pisac iznosi misli glavnog junaka.
Veliku popularnost roman duguje jednostavnosti radnje, koja je u vrijeme kad je roman objavljen, ljudima predstavljala simbol svakodnevne borbe za puko preživljavanje, zbog čega ga ljudi s jednakim zanimanjem čitaju i danas.
Vrsta djela: roman-pripovijetka
Vrijeme radnje: 1950.-ih godina, radnja traje dva dana i dvije noći u rujnu
Mjesto radnje: Okolica grada Havane (na Kubi), zaljev u Atlantskom oceanu kroz koji prolazi Golfska struja
Tema djela: borba jednog ribara s velikom ribom
Ideja djela: teške životne borbe ponekad ne donesu novac i slavu, ali uvijek donesu mudrost
Analizu likova djela “Starac i more” te još 30 najvažnijih pitanja i odgovora možete jednostavno nabaviti klikom na ovaj tekst >>
Kratak sadržaj
Starac Santiago bio je siromašni ribar koji je sam ribario u malom čamcu u Golfskoj struji, već osamdeset i četiri dana. Prvih četrdeset dana društvo mu je pravio dječak Manolino, ali su nakon toga dječakovi roditelji rekli da starca prati zla sreća, pa se dječak morao prebaciti na drugi ribarski brod. Dječak je starca jako volio i divio se njegovim umijećima i znanjima, pa mu je pomagao kad god je stigao. Starac se sjećao kako je dječak imao samo pet godina kad ga je prvi put poveo sa sobom u čamcu. Dječak je pomogao starcu nositi opremu do njegove skromne kolibe, gdje mu je starac pričao o bejzbolu.
Santigao se spremao otisnuti na svoj osamdeset i peti dan ribarenja. Bio je rujan, pravo vrijeme za ribe. Večer prije starčeve avanture, dječak mu je donio večeru i zamolio starca da ga ujutro probudi prije nego krene. U zoru, starac se probudio bez budilice, otišao do dječakove kolibe i probudio ga. Popili su kavu, a Manolino je starcu dao mamce koje je uhvatio dan prije. Pozdravili su se i krenuli svaki svojim putem.
Starac je bio sam u čamcu, pa je imao vremena razmišljati dok riba ne zagrize. Palo mu je na pamet kako on o moru misli kao o ženi, “kao o nečemu što dijeli ili uskraćuje velike milosti, a ako je gdjekad divlje ili zlo, to je samo zato što ne može biti drukčije”. Prije nego se razdanilo, starac je bacio srdele koje su mu bile mamci. Učvrstio je štapove i povraze, pa se lagano čamcem otiskivao sve dalje na more. Sunce je već bilo upeklo, ali starac je navikao na sunce. Spazio je i ptice koje prelijeću more u potrazi za hranom. Promatrao je i kornjače, pa se sjetio nekoliko legendi vezanih uz njih. Dok je on tako kratio vrijeme sjećajući se nekih svojih mladih dana ili razmišljao o koječemu, ponad njega je ptica kružila nad morem. Znao je da je našla neku veliku ribu. Ubrzo zatim, ulovi je ribu albacoru, zalutalu iz svog jata, koju je izvukao da mu posluži kao mamac. Uživao je u miru mora i pratio svoje štapove, kad je jedan od njih zadrhtao.
Povrazi su mu počeli zatezati ruke i osjetio je jačinu ribe, a on ju je s čamca bodrio da zagrize. Riba je zagrizla, ali je bila toliko snažna da ju nije mogao povući ni pedalj gore, nego je ona počela vući dolje i njega i čamac. Bilo je podne kad je zagrizla i od tada je već mnogo vremena prošlo, a starac se bojao ispustiti povraze iz ruku, iako je bio žedan. Najednom više nije vidio ni kopno, ali nije ga to brinulo jer je znao da se može i po noći vratiti, ravnajući se po svjetlima Havane. Pala je već i noć, a riba je i dalje neumorno vukla čamac, a da nije promijenila ni smjer. Starac se već umarao, pa je povraze prebacio preko leđa, a ispod povraza namjestio vreću da ga ne žulja. Cijelo to vrijeme starac je želio da je dječak tu da mu pomogne. Ali bio je sam, s ribom. Sjetio se kako je jednom upecao par riba, mužjaka i ženku i kako mužjak nije napuštao ženku sve dok je starac nije usmrtio i izvukao.
Malo prije nego je svanuo drugi starčev dan na moru, riba je počela skretati na sjever. Starac se nadao da će se riba umoriti i vratiti u Golfsku struju ili da će izroniti. Bio je već novi dan, a starac je i dalje imao snage, ali je njegovo nestrpljenje raslo: “Ribo, zbilja te volim i štujem, ali ću te svakako dokrajčiti prije nego što sunce zađe”. Riba je naglo potegla povraz i zadala starcu ozljedu usijecanjem užeta u dlan. Starac je odlučio pojesti tunu kako bi povratio snagu u ruku. Osim ozljede, sada ga je mučio i grč u lijevoj ruci. Njegova borba s ribom postajala je sve teža. Nakon što ga je grč počeo popuštati, osjetio je da se povraz polako diže i da se riba penje prema površini.
Starac je bio oduševljen njenim izgledom kad se konačno pojavila: “Blistala je na suncu, glava i leđa bijahu joj tamno- grimizni, a pruge na bokovima sve su se više širile i otkrivale na suncu svijetloljubičastu boju. Kljun joj je bio dug kao palica za bejzbol i šiljat kao rapir”. Izronila je dovoljno dugo da se pokaže Santiagu, a onda opet gipko zaronila. Bila je to riba iz porodice sabljarki, pola metra duža od starčevog čamca. Starac se počeo i moliti Bogu kako bi uhvatio ribu. U međuvremenu je drugim udicama i mamcima lovio manje ribe koje su mu služile za jelo.
Kako je zalazio drugi dan i padala druga Santiagova noć na moru, starac se prisjećao kako su ga zvali “El Campeon” (Šampion), jer je bio najjači u obaranju ruku. Riba je u međuvremenu počela usporavati, što je starac shvatio po brzini protjecanja vode kroz koju je čamac plovio. No starca je sada hvatala potpuno nova muka – bio je već pola dana, cijelu noć i još jedan dan bez sna. Umor mu je sklapao oči, a bojao se zaspati da mu riba ne bi umakla. On je samo htio da se riba što prije umori i ugine, pa da je on priveže za čamac i krene kući. Starac je zaspao tako da je povraze pritisnuo cijelim tijelom i prebacio svu težinu na njih. Dok je on spavao, riba je i dalje vukla čamac. Probudilo ga je snažno zatezanje povraza, koji su mu se usjekli u ruku. Starac je znao da je pravi trenutak da dokrajči ribu.
Sunce je počelo izlaziti po treći put otkako se otisnuo na more, a riba je počela kružiti. Takvo stanje trajalo je dva sata. Starac je bio umoran i mokar, ali krugovi koje je riba pravila bili su sve manji i ona se polako penjala gore. Čekao ju je da se još približi i da ju harpunom pogodi u srce. Cijelo vrijeme starac je sam sebe bodrio da ostane miran i jak, jer ga je već hvatala vrtoglavica od umora i napora. Skupio je svu snagu i podigao harpun te ga zario u bok ribi ispod same prsne peraje. Riba je živnula, a more je pocrvenjelo od krvi. Starac je sad morao pripremiti petlje i uže da sveže ribu za čamac. Santiago je bio ponosan na svoj ulov, ali mu je ostalo još dosta posla. Sad mu je u glavi bilo samo koliko će puno novaca dobiti za meso ribe. Izgledala je tako velika, kao da je uz svoj čamac privezao još jedan veći.
Lijepo su plovili, a starac je kvasio ruke u slanoj vodi kako bi mu se zacijelile. Ali idilu je narušila pojava prvog morskog psa. Starac je pripremio harpun kako bi ubio morskog psa, a kad je pas navalio na ribu, starac ga je pogodio u mozak. Morski pas se prevrnuo i potonuo mrtav. Starac je ostao bez harpuna, a i bez velikog dijela ribe kojeg je pas odgrizao. Na trenutak je pomislio da nije trebao ubiti ribu, ali “svi se među sobom ubijaju, na ovaj ili onaj način. Ribarenje me ubija koliko me i održava na životu”. Svako malo starac se nagnuo i otkinuo komad ribe sabljarke kako bi se okrijepio.
Nije prošlo dugo, kada su naišla dva druga morska psa, vrste galanos. Oba psa ubio je nožem, gađajući ih posred glave. Sunce je već bilo zašlo dok se on borio s morskim psima. Ribu se starac bojao i pogledati, jer je znao da je od nje ostalo skroz malo, ali sada mu je utjehu pružala blizina doma. Oko deset sati navečer, spazio je odsjaj gradskih svjetala. No borbi s morskim psima još nije bio kraj. Dolazili su u čoporima, a starac ih je mlatio po glavi veslima. Još je cijelu noć starac plovio kući, a morski psi su navaljivali na kostur ribe, “kao da kupe mrvice sa stola”. Zapazio je kako čamac lako i dobro plovi, otkako ne vuče veliki teret ribe sa sobom. Kada je uplovio u lučicu u Havani, svi su još spavali. Starac se sam iskrcao i privezao čamac za stijenu. Osjetio je neizmjeran umor i razmišljao o krevetu. Pogledao je ribu: “Vidio je bijelu golu crtu njene hrptenjače i tamnu masu glave s izbočenim kljunom i svu onu golotinju između glave i repa”.
linkerVIŠE NA WEBU
Što se događa s najboljom menzom? Student naručio i platio kranjske – a na tanjuru dobio ovo! FOTOOne su seksi i znaju kako se to radi: Domaće cure tulumare do jutra!Koju boju očiju će imati vaše dijete?Nije joj hladno: Severina u totalno neočekivanom komadu obuće!Što vaše oči govore o vašem zdravlju? Iznenadit ćete se!
Starac je nosio je jarbol do svoje kolibe, a kad je konačno došao, izvalio se na krevete i zaspao. Nije čuo ni dječaka kad je došao do starčeve kolibe, kao i svako jutro. Kad je dječak ugledao starčeve šake, tiho je zaplakao i izašao da donese starcu kave. U luci su se ribari sjatili oko starčevog čamca i mjerili dužinu ribljeg kostura. Bio je dugačak oko šest metara. Dječak je nastavio do restorana po kavu i vratio se kod starca. Santiago se probudio i počeo razgovarati s dječakom. Glavu je starac odlučio dati ribaru Pedericu da je izreže za mamce, a dječaku će pokloniti kljun ribe.
Dok ga nije bilo, starca su tražili obalna straža i avioni. Santiago je nedostajao dječaku koji je jedva čekao da opet zaplovi sa starcem, kako bi ga ovaj naučio mnogim novim trikovima. Nakon toga, dječak mu je otišao po hranu i čistu košulju, a starac je zaspao i sanjao lavove.
Likovi: Starac Santiago, dječak Manolino, riba sabljarka, ribari i mještani Havane
Analiza likova
Analizu likova djela “Starac i more” te još 30 najvažnijih pitanja i odgovora možete jednostavno nabaviti klikom na ovaj tekst >>
Bilješka o autoru
Ernest Hemingway je cijenjeni pisac romana koji je najveću popularnost stekao zahvaljujući djelu “Starac i more”. Rođen je 21. srpnja 1899. godine u Oak Parku, predgrađu Chicaga, SAD.
Ernest je odrastao u velikoj obitelji, pa je tako imao jednog brata i četiri sestre. Ime je dobio po ujaku Milleru i djedu Ernestu. Odrastao je u naselju za koje je uvijek govorio kako je mirno mjesto u kojem je živjelo najviše protestanata.
Koliko god Oak Park bio blizu velikog grada, za razliku od Chicaga uvijek je njegovao konzervativan i zatvoren način života, pa je i Ernestovo djetinjstvo prošlo u znaku strogog odgoja prožetog vjerskim načelima.
Slobodno vrijeme je najviše provodio u lovu sa ocem i kod gospođe Grace koja ga je učila glazbi. S vremenom se pokazalo kako nema previše talenta za glazbu. U Oak Parku je završio osnovnu i srednju školu, a za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja radio je za “Trapeze” novine gdje je pisao humoristične članke.
Nakon srednje škole nije upisao fakultet, već se posvetio novinarstvu. Bavio se i sportom i lovom. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu kao dragovoljac. S navršenih osamnaest godina želio je ići u vojsku, ali nije primljen jer je slabije vidio na lijevo oko.
Zahvaljujući Crvenom križu Ernest se pridružio dragovoljcima i postao je vozač hitnog vozila. Sa Crvenim križom je bio do 1918. godine kada je ranjen dok je dijelio vojnicima cigarete. Godine 1919. se vratio u Oak Park i unatoč pritisku roditelja nije htio studirati nego se 1920. godine preselio u Chicago i zaposlio u novinama “Toronto Star Weekly”.
U to je vrijeme upoznao Hadley Richardson s kojom se vjenčao 1921. godine i ubrzo otišao za Pariz gdje je radio kao dopisnik. Godine 1927. iz Pariza se vratio u SAD te nakratko živio na Floridi.
Sudjelovao je kao ratni izvjestitelj u španjolskom građanskom ratu, a 1939. godine otišao je živjeti na Kubu, gdje je živio među ribarima, pišući i pecajući. Njegov život bio je buran, a pred kraj života počeo je pokazivati simptome manične depresivne psihoze. Godine 1961. izvršio je samoubojstvo lovačkom puškom u Sun Valleyju u Idahu.
Ernest je bio pisac koji je svojim djelima uvelike utjecao na druge američke autore. Njegova djela u kojima je iznosio najviše iskustva iz stvarnog života, smatraju se klasičnom literaturom, a u kojima je iznio i nekoliko bliskih kontakata sa smrću kao kada ga je ranila bomba dok je pomagao talijanskim vojnicima.
Kada je tek počeo pisati u svojim je djelima mnogo pažnje posvetio likovima koji se bore za moral, a opet s druge strane ne poštuju ničije emocije osim vlastitih. Drugi likovi su bili oni ljudi jednostavnih emocija i karaktera. Do 30-ih godina više se bavio bespomoćnim likovima, a nakon toga se orijentirao na socijalne probleme. Tako je u djelu “Peta kolona” govorio o ekonomskoj nepravdi.
Prvo poznatije književno djelo bila mu je prozna zbirka “U naše doba”, iz 1925. godine, a već sljedeće godine objavljeni su mu romani “Proljetne bujice” i “Sunce se ponovno rađa”. Godine 1927. slijedila je zbirka pripovjedaka “Muškarci bez žena”, a 1929. roman “Zbogom oružje”.
Napisao je i niz novela i pripovijesti, među kojima je najpoznatija zbirka “Snjegovi Kilimandžara”. Veliku popularnost stekao je romanom “Imati i nemati” (1937.), a još veći uspjeh priskrbio mu je roman s tematikom španjolskog građanskog rata “Komu zvono zvoni” (1940.).
Poslije Drugog svjetskog rata objavljena su mu dva romana, “Preko rijeke i među drveće” (1950.) i “Starac i more” (1952.). Za kratki roman “Starac i more” dobio je Nobelovu nagradu za književnost, 1954. godine.
Autor: I.D.
Budući da je Hemingway dugo radio kao novinar, to se odrazilo i na njegov stil pisanja, koji često nazivaju “tvrdo kuhanom prozom”, i to zbog novinarski kratkih, jednostavnih i sažetih rečenica. Osim toga, ovaj roman karakteriziraju jednostavna kompozicija i radnja te usporeni tok događaja. Modernim romanom čini ga tehnika “unutarnjeg monologa”, kojom pisac iznosi misli glavnog junaka.
Veliku popularnost roman duguje jednostavnosti radnje, koja je u vrijeme kad je roman objavljen, ljudima predstavljala simbol svakodnevne borbe za puko preživljavanje, zbog čega ga ljudi s jednakim zanimanjem čitaju i danas.
Vrsta djela: roman-pripovijetka
Vrijeme radnje: 1950.-ih godina, radnja traje dva dana i dvije noći u rujnu
Mjesto radnje: Okolica grada Havane (na Kubi), zaljev u Atlantskom oceanu kroz koji prolazi Golfska struja
Tema djela: borba jednog ribara s velikom ribom
Ideja djela: teške životne borbe ponekad ne donesu novac i slavu, ali uvijek donesu mudrost
Analizu likova djela “Starac i more” te još 30 najvažnijih pitanja i odgovora možete jednostavno nabaviti klikom na ovaj tekst >>
Kratak sadržaj
Starac Santiago bio je siromašni ribar koji je sam ribario u malom čamcu u Golfskoj struji, već osamdeset i četiri dana. Prvih četrdeset dana društvo mu je pravio dječak Manolino, ali su nakon toga dječakovi roditelji rekli da starca prati zla sreća, pa se dječak morao prebaciti na drugi ribarski brod. Dječak je starca jako volio i divio se njegovim umijećima i znanjima, pa mu je pomagao kad god je stigao. Starac se sjećao kako je dječak imao samo pet godina kad ga je prvi put poveo sa sobom u čamcu. Dječak je pomogao starcu nositi opremu do njegove skromne kolibe, gdje mu je starac pričao o bejzbolu.
Santigao se spremao otisnuti na svoj osamdeset i peti dan ribarenja. Bio je rujan, pravo vrijeme za ribe. Večer prije starčeve avanture, dječak mu je donio večeru i zamolio starca da ga ujutro probudi prije nego krene. U zoru, starac se probudio bez budilice, otišao do dječakove kolibe i probudio ga. Popili su kavu, a Manolino je starcu dao mamce koje je uhvatio dan prije. Pozdravili su se i krenuli svaki svojim putem.
Starac je bio sam u čamcu, pa je imao vremena razmišljati dok riba ne zagrize. Palo mu je na pamet kako on o moru misli kao o ženi, “kao o nečemu što dijeli ili uskraćuje velike milosti, a ako je gdjekad divlje ili zlo, to je samo zato što ne može biti drukčije”. Prije nego se razdanilo, starac je bacio srdele koje su mu bile mamci. Učvrstio je štapove i povraze, pa se lagano čamcem otiskivao sve dalje na more. Sunce je već bilo upeklo, ali starac je navikao na sunce. Spazio je i ptice koje prelijeću more u potrazi za hranom. Promatrao je i kornjače, pa se sjetio nekoliko legendi vezanih uz njih. Dok je on tako kratio vrijeme sjećajući se nekih svojih mladih dana ili razmišljao o koječemu, ponad njega je ptica kružila nad morem. Znao je da je našla neku veliku ribu. Ubrzo zatim, ulovi je ribu albacoru, zalutalu iz svog jata, koju je izvukao da mu posluži kao mamac. Uživao je u miru mora i pratio svoje štapove, kad je jedan od njih zadrhtao.
Povrazi su mu počeli zatezati ruke i osjetio je jačinu ribe, a on ju je s čamca bodrio da zagrize. Riba je zagrizla, ali je bila toliko snažna da ju nije mogao povući ni pedalj gore, nego je ona počela vući dolje i njega i čamac. Bilo je podne kad je zagrizla i od tada je već mnogo vremena prošlo, a starac se bojao ispustiti povraze iz ruku, iako je bio žedan. Najednom više nije vidio ni kopno, ali nije ga to brinulo jer je znao da se može i po noći vratiti, ravnajući se po svjetlima Havane. Pala je već i noć, a riba je i dalje neumorno vukla čamac, a da nije promijenila ni smjer. Starac se već umarao, pa je povraze prebacio preko leđa, a ispod povraza namjestio vreću da ga ne žulja. Cijelo to vrijeme starac je želio da je dječak tu da mu pomogne. Ali bio je sam, s ribom. Sjetio se kako je jednom upecao par riba, mužjaka i ženku i kako mužjak nije napuštao ženku sve dok je starac nije usmrtio i izvukao.
Malo prije nego je svanuo drugi starčev dan na moru, riba je počela skretati na sjever. Starac se nadao da će se riba umoriti i vratiti u Golfsku struju ili da će izroniti. Bio je već novi dan, a starac je i dalje imao snage, ali je njegovo nestrpljenje raslo: “Ribo, zbilja te volim i štujem, ali ću te svakako dokrajčiti prije nego što sunce zađe”. Riba je naglo potegla povraz i zadala starcu ozljedu usijecanjem užeta u dlan. Starac je odlučio pojesti tunu kako bi povratio snagu u ruku. Osim ozljede, sada ga je mučio i grč u lijevoj ruci. Njegova borba s ribom postajala je sve teža. Nakon što ga je grč počeo popuštati, osjetio je da se povraz polako diže i da se riba penje prema površini.
Starac je bio oduševljen njenim izgledom kad se konačno pojavila: “Blistala je na suncu, glava i leđa bijahu joj tamno- grimizni, a pruge na bokovima sve su se više širile i otkrivale na suncu svijetloljubičastu boju. Kljun joj je bio dug kao palica za bejzbol i šiljat kao rapir”. Izronila je dovoljno dugo da se pokaže Santiagu, a onda opet gipko zaronila. Bila je to riba iz porodice sabljarki, pola metra duža od starčevog čamca. Starac se počeo i moliti Bogu kako bi uhvatio ribu. U međuvremenu je drugim udicama i mamcima lovio manje ribe koje su mu služile za jelo.
Kako je zalazio drugi dan i padala druga Santiagova noć na moru, starac se prisjećao kako su ga zvali “El Campeon” (Šampion), jer je bio najjači u obaranju ruku. Riba je u međuvremenu počela usporavati, što je starac shvatio po brzini protjecanja vode kroz koju je čamac plovio. No starca je sada hvatala potpuno nova muka – bio je već pola dana, cijelu noć i još jedan dan bez sna. Umor mu je sklapao oči, a bojao se zaspati da mu riba ne bi umakla. On je samo htio da se riba što prije umori i ugine, pa da je on priveže za čamac i krene kući. Starac je zaspao tako da je povraze pritisnuo cijelim tijelom i prebacio svu težinu na njih. Dok je on spavao, riba je i dalje vukla čamac. Probudilo ga je snažno zatezanje povraza, koji su mu se usjekli u ruku. Starac je znao da je pravi trenutak da dokrajči ribu.
Sunce je počelo izlaziti po treći put otkako se otisnuo na more, a riba je počela kružiti. Takvo stanje trajalo je dva sata. Starac je bio umoran i mokar, ali krugovi koje je riba pravila bili su sve manji i ona se polako penjala gore. Čekao ju je da se još približi i da ju harpunom pogodi u srce. Cijelo vrijeme starac je sam sebe bodrio da ostane miran i jak, jer ga je već hvatala vrtoglavica od umora i napora. Skupio je svu snagu i podigao harpun te ga zario u bok ribi ispod same prsne peraje. Riba je živnula, a more je pocrvenjelo od krvi. Starac je sad morao pripremiti petlje i uže da sveže ribu za čamac. Santiago je bio ponosan na svoj ulov, ali mu je ostalo još dosta posla. Sad mu je u glavi bilo samo koliko će puno novaca dobiti za meso ribe. Izgledala je tako velika, kao da je uz svoj čamac privezao još jedan veći.
Lijepo su plovili, a starac je kvasio ruke u slanoj vodi kako bi mu se zacijelile. Ali idilu je narušila pojava prvog morskog psa. Starac je pripremio harpun kako bi ubio morskog psa, a kad je pas navalio na ribu, starac ga je pogodio u mozak. Morski pas se prevrnuo i potonuo mrtav. Starac je ostao bez harpuna, a i bez velikog dijela ribe kojeg je pas odgrizao. Na trenutak je pomislio da nije trebao ubiti ribu, ali “svi se među sobom ubijaju, na ovaj ili onaj način. Ribarenje me ubija koliko me i održava na životu”. Svako malo starac se nagnuo i otkinuo komad ribe sabljarke kako bi se okrijepio.
Nije prošlo dugo, kada su naišla dva druga morska psa, vrste galanos. Oba psa ubio je nožem, gađajući ih posred glave. Sunce je već bilo zašlo dok se on borio s morskim psima. Ribu se starac bojao i pogledati, jer je znao da je od nje ostalo skroz malo, ali sada mu je utjehu pružala blizina doma. Oko deset sati navečer, spazio je odsjaj gradskih svjetala. No borbi s morskim psima još nije bio kraj. Dolazili su u čoporima, a starac ih je mlatio po glavi veslima. Još je cijelu noć starac plovio kući, a morski psi su navaljivali na kostur ribe, “kao da kupe mrvice sa stola”. Zapazio je kako čamac lako i dobro plovi, otkako ne vuče veliki teret ribe sa sobom. Kada je uplovio u lučicu u Havani, svi su još spavali. Starac se sam iskrcao i privezao čamac za stijenu. Osjetio je neizmjeran umor i razmišljao o krevetu. Pogledao je ribu: “Vidio je bijelu golu crtu njene hrptenjače i tamnu masu glave s izbočenim kljunom i svu onu golotinju između glave i repa”.
linkerVIŠE NA WEBU
Što se događa s najboljom menzom? Student naručio i platio kranjske – a na tanjuru dobio ovo! FOTOOne su seksi i znaju kako se to radi: Domaće cure tulumare do jutra!Koju boju očiju će imati vaše dijete?Nije joj hladno: Severina u totalno neočekivanom komadu obuće!Što vaše oči govore o vašem zdravlju? Iznenadit ćete se!
Starac je nosio je jarbol do svoje kolibe, a kad je konačno došao, izvalio se na krevete i zaspao. Nije čuo ni dječaka kad je došao do starčeve kolibe, kao i svako jutro. Kad je dječak ugledao starčeve šake, tiho je zaplakao i izašao da donese starcu kave. U luci su se ribari sjatili oko starčevog čamca i mjerili dužinu ribljeg kostura. Bio je dugačak oko šest metara. Dječak je nastavio do restorana po kavu i vratio se kod starca. Santiago se probudio i počeo razgovarati s dječakom. Glavu je starac odlučio dati ribaru Pedericu da je izreže za mamce, a dječaku će pokloniti kljun ribe.
Dok ga nije bilo, starca su tražili obalna straža i avioni. Santiago je nedostajao dječaku koji je jedva čekao da opet zaplovi sa starcem, kako bi ga ovaj naučio mnogim novim trikovima. Nakon toga, dječak mu je otišao po hranu i čistu košulju, a starac je zaspao i sanjao lavove.
Likovi: Starac Santiago, dječak Manolino, riba sabljarka, ribari i mještani Havane
Analiza likova
Analizu likova djela “Starac i more” te još 30 najvažnijih pitanja i odgovora možete jednostavno nabaviti klikom na ovaj tekst >>
Bilješka o autoru
Ernest Hemingway je cijenjeni pisac romana koji je najveću popularnost stekao zahvaljujući djelu “Starac i more”. Rođen je 21. srpnja 1899. godine u Oak Parku, predgrađu Chicaga, SAD.
Ernest je odrastao u velikoj obitelji, pa je tako imao jednog brata i četiri sestre. Ime je dobio po ujaku Milleru i djedu Ernestu. Odrastao je u naselju za koje je uvijek govorio kako je mirno mjesto u kojem je živjelo najviše protestanata.
Koliko god Oak Park bio blizu velikog grada, za razliku od Chicaga uvijek je njegovao konzervativan i zatvoren način života, pa je i Ernestovo djetinjstvo prošlo u znaku strogog odgoja prožetog vjerskim načelima.
Slobodno vrijeme je najviše provodio u lovu sa ocem i kod gospođe Grace koja ga je učila glazbi. S vremenom se pokazalo kako nema previše talenta za glazbu. U Oak Parku je završio osnovnu i srednju školu, a za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja radio je za “Trapeze” novine gdje je pisao humoristične članke.
Nakon srednje škole nije upisao fakultet, već se posvetio novinarstvu. Bavio se i sportom i lovom. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu kao dragovoljac. S navršenih osamnaest godina želio je ići u vojsku, ali nije primljen jer je slabije vidio na lijevo oko.
Zahvaljujući Crvenom križu Ernest se pridružio dragovoljcima i postao je vozač hitnog vozila. Sa Crvenim križom je bio do 1918. godine kada je ranjen dok je dijelio vojnicima cigarete. Godine 1919. se vratio u Oak Park i unatoč pritisku roditelja nije htio studirati nego se 1920. godine preselio u Chicago i zaposlio u novinama “Toronto Star Weekly”.
U to je vrijeme upoznao Hadley Richardson s kojom se vjenčao 1921. godine i ubrzo otišao za Pariz gdje je radio kao dopisnik. Godine 1927. iz Pariza se vratio u SAD te nakratko živio na Floridi.
Sudjelovao je kao ratni izvjestitelj u španjolskom građanskom ratu, a 1939. godine otišao je živjeti na Kubu, gdje je živio među ribarima, pišući i pecajući. Njegov život bio je buran, a pred kraj života počeo je pokazivati simptome manične depresivne psihoze. Godine 1961. izvršio je samoubojstvo lovačkom puškom u Sun Valleyju u Idahu.
Ernest je bio pisac koji je svojim djelima uvelike utjecao na druge američke autore. Njegova djela u kojima je iznosio najviše iskustva iz stvarnog života, smatraju se klasičnom literaturom, a u kojima je iznio i nekoliko bliskih kontakata sa smrću kao kada ga je ranila bomba dok je pomagao talijanskim vojnicima.
Kada je tek počeo pisati u svojim je djelima mnogo pažnje posvetio likovima koji se bore za moral, a opet s druge strane ne poštuju ničije emocije osim vlastitih. Drugi likovi su bili oni ljudi jednostavnih emocija i karaktera. Do 30-ih godina više se bavio bespomoćnim likovima, a nakon toga se orijentirao na socijalne probleme. Tako je u djelu “Peta kolona” govorio o ekonomskoj nepravdi.
Prvo poznatije književno djelo bila mu je prozna zbirka “U naše doba”, iz 1925. godine, a već sljedeće godine objavljeni su mu romani “Proljetne bujice” i “Sunce se ponovno rađa”. Godine 1927. slijedila je zbirka pripovjedaka “Muškarci bez žena”, a 1929. roman “Zbogom oružje”.
Napisao je i niz novela i pripovijesti, među kojima je najpoznatija zbirka “Snjegovi Kilimandžara”. Veliku popularnost stekao je romanom “Imati i nemati” (1937.), a još veći uspjeh priskrbio mu je roman s tematikom španjolskog građanskog rata “Komu zvono zvoni” (1940.).
Poslije Drugog svjetskog rata objavljena su mu dva romana, “Preko rijeke i među drveće” (1950.) i “Starac i more” (1952.). Za kratki roman “Starac i more” dobio je Nobelovu nagradu za književnost, 1954. godine.
Autor: I.D.
Skinuo bih šešir pred Gospodinom
Pjesma “Skinuo bih šešir pred Gospodinom” objavljena je u zbirci pjesama “Srebrne svirale” koju je napisao pjesnik Dragutin Tadijanović. Zbirka obuhvaća pjesme nastale od 1920. godine do 2003. godine. Prvo izdanje izašlo je davne 1960. godine, a u svako novo dodane su još neke pjesme. Sveukupno je do sada izašlo čak 19 izdanja ovih zbirka pjesama.
Tadijanović je stvarao u vrijeme kada se u hrvatskoj književnosti još uvijek jako osjećao utjecaj moderne i ekspresionizma, ali su se već počele osjećati naznake nadolazeće socijalno angažirane poezije. On je unatoč tomu nije opredijelio ni za jednu od tih struja, iako se u njegovim pjesmama podsjećaju utjecaji i moderne i socijalnih pjesama. Ipak, njegove pjesme su ostale nepretenciozne i blage. One obuhvaćaju širok broj tema, ali su najčešće zavičajne, pejzažne i intimne, što je ipak utjecaj moderne.
Tadijanović je pisao kroz dugi niz godina, pa su se tako s vremenom i njegove pjesme mijenjale. Iako je on tijekom svog cjelokupnog stvaralaštva ostao vjeran svom književnom izričaju, ne mijenjajući ga previše, njegove pjesme ipak možemo svrstati u neke faze.
Pjesma “Skinuo bih šešir pred Gospodinom”, napisana 1931. godine, spada u njegovu prvu fazu pisanja, onu koja je trajala od dvadesetih godina prošlog stoljeća do 1935. godine. To je vrijeme kada je Tadijanović napustio svoj rodi kraj, selo Rastušje pokraj Slavonskog Broda i preselio se u Zagreb kako bi se školovao. Pjesme napisane u ovom razdoblju još uvijek odišu pjesnikovom povezanošću s rodnim krajem. One su slikovite, često pejzažne, ali i pomalo sjetne, nostalgične. Te pjesme nisu nostalgične samo za krajem koje je pjesnik napustio, nego i djetinjstvom koje je morao napustiti odrastanjem, ali i odlaskom.
Kako je vrijeme prolazilo, u njegovom pjesništvu počinje se osjećati i postepeno jačati otuđenost od tog istog kraja, upravo kako se pjesnik i sam osjećao nakon dužeg boravka van rodnog kraja. Te pjesme sadrže očitu otuđenost, ali i nepripadanje ni jednom mjestu. Niti rodnom, niti onome u koji se doselio. One su pomalo i naivne, jer ne samo da idealiziraju prošlo vrijeme koje uključuje djetinjstvo i rodno selo, već se u njima nada povratku. Pjesnik priziva povratak kao da će on značiti ne samo vraćanje korijenima, već i povratak u prošlost, gdje su stvari onakve kakvima ih pamti.
Pjesme ove zbirke napisane su slobodnim stihom što znači da u stihovima nema rime i da nisu pisani istim dužinama stiha. Ritam u pjesmama se postiže različitim vrstama strofa i stihova, inverzijom, ponavljanjima te opkoračenjem.
Budući da se radi o lirskim pjesmama, pjesnik se i slikovito izražava tako da stvara slike. U tu svrhu koristi i razna stilska sredstva i stilske figure.
Skinuo bih šešir pred Gospodinom – analiza pjesme
Pjesma “Skinuo bih šešir pred Gospodinom” duhovno je religiozna pjesma u kojoj Tadijanović govori o Isusovom kipu u Rastušju, njegovom rodnom mjestu. Govori kako taj kip na istom mjestu stoji još od 1919. godine i odolijeva svim vremenskim prilikama. Kada počne rđaviti od kiše ili snijega, ponovo ga premažu zlatnom ili srebrnom bojom i on nastavlja čuvati to mjesto. Za pjesnik je taj kip poput prijatelja koji ga dočeka svaki put kada dođe u rodno mjesto iz dalekoga grada. Možda bi ga i razveselio taj srebrni kip i izvukao iz sjete koju je sa sobom donio iz tuđine. Pjesnik bi ga svakako svaki puta pozdravio. Posljednji stih “S pobožnošću skinuo šešir… kad bih ga imao.” pomalo je socijalne tematike, jer upućuje da pjesnik ponekad nema ni šešir na glavi, pretpostavljamo zbog siromaštva.
Ova pjesma je po svom tonu i atmosferi pomalo melankolična, posebno što se više primiče kraju. U njoj se osjeća motiv prolaznosti, starenja, ali i pjesnikove tuge i nostalgije za rodnim mjestom u koje se stalno vraća, ali iz kojeg i stalno odlazi.
linkerVIŠE NA WEBU
Testarossa (više) nije FerrariBiseri profesorskog neznanja: Studenti se prisjetili situacija kad ih je neznanje profesora šokiraloCelebovi su opsjednuti oversize šalovima - evo kako ih noseAdidas vraća još jedan retro model koji će osvojiti gradske ulice – Adidas 350!Nove serije koje moraš gledati ove jeseni
Sve to vidi se u motivima ove pjesme, koji su: “ulaz”, “Rastušje”, “srebrna” i “zlatna” (boja), “ledenice”, “sunce”, “kiša”, “grad”, te religiozni motivi “križ” i “Isus”.
Od pjesničkih slika pronalazimo one vizualne u stihovima: “Zimi je sav u ledenicama...”, “Srebrnom bojom namaljan.” i “S pobožnošću skinuo šešir…“, te taktilne u stihu “Zimi je sav u ledenicama…“. Kod primjera pjesničkih slika vidimo da je u pjesmi prisutna sinestezija (“Zimi je sav u ledenicama…“).
U stihu „S pobožnošću skinuo šešir… kada bih ga imao.“ uočavamo asonancu, jer se ponavlja slovo “o”.
U pjesmi pronalazimo i opkoračenje koje utječe na njen ritam, s obzirom da u pjesmi nema rime. Pjesma je sastavljena od tri strofe i to peterostiha. Stihovi koji se izmjenjuju u pjesmi su dvanaesterci i osmerci.
Bilješka o piscu
Dragutin Tadijanović rodio se u mjestu Rastušje pokraj Slavonskog Broda 4. studenog 1905. godine. Osnovnu školu pohađao je u selu pored svoga rodnog mjesta, u Podvinju, a u gimnaziju je išao u Slavonski Brod. Na studij je krenuo u Zagreb, a studirao je najprije šumarstvo, da bi se kasnije opredijeli za književnost.
Nakon završenog studija radio je kao korektor u novinama zatim kao nastavnik u školi pa nakon toga i kao urednik u jednoj izdavačkoj kući. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Pjesme je počeo pisati već sa samo trinaest godina, a prvu je objavio u srednjoj školi u tamošnjem listu. Tada je koristio pseudonim Margan Tadeon. Svoje ime počeo je koristiti 1930. godine kada je objavio “Pjesmu mom srcu” u časopisu “Književnik”.
Njegove najpoznatije pjesničke zbirke su: “Sunce nad oranicama”, “Lirika”, “Pepeo srca”, “Srebrne svirale”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”, “Svjetiljka ljubavi”, “Kruh svagdanji”, “Sunce nad oranicama” i mnoge druge.
Umro je 17. lipnja 2007. godine.
Tadijanović je stvarao u vrijeme kada se u hrvatskoj književnosti još uvijek jako osjećao utjecaj moderne i ekspresionizma, ali su se već počele osjećati naznake nadolazeće socijalno angažirane poezije. On je unatoč tomu nije opredijelio ni za jednu od tih struja, iako se u njegovim pjesmama podsjećaju utjecaji i moderne i socijalnih pjesama. Ipak, njegove pjesme su ostale nepretenciozne i blage. One obuhvaćaju širok broj tema, ali su najčešće zavičajne, pejzažne i intimne, što je ipak utjecaj moderne.
Tadijanović je pisao kroz dugi niz godina, pa su se tako s vremenom i njegove pjesme mijenjale. Iako je on tijekom svog cjelokupnog stvaralaštva ostao vjeran svom književnom izričaju, ne mijenjajući ga previše, njegove pjesme ipak možemo svrstati u neke faze.
Pjesma “Skinuo bih šešir pred Gospodinom”, napisana 1931. godine, spada u njegovu prvu fazu pisanja, onu koja je trajala od dvadesetih godina prošlog stoljeća do 1935. godine. To je vrijeme kada je Tadijanović napustio svoj rodi kraj, selo Rastušje pokraj Slavonskog Broda i preselio se u Zagreb kako bi se školovao. Pjesme napisane u ovom razdoblju još uvijek odišu pjesnikovom povezanošću s rodnim krajem. One su slikovite, često pejzažne, ali i pomalo sjetne, nostalgične. Te pjesme nisu nostalgične samo za krajem koje je pjesnik napustio, nego i djetinjstvom koje je morao napustiti odrastanjem, ali i odlaskom.
Kako je vrijeme prolazilo, u njegovom pjesništvu počinje se osjećati i postepeno jačati otuđenost od tog istog kraja, upravo kako se pjesnik i sam osjećao nakon dužeg boravka van rodnog kraja. Te pjesme sadrže očitu otuđenost, ali i nepripadanje ni jednom mjestu. Niti rodnom, niti onome u koji se doselio. One su pomalo i naivne, jer ne samo da idealiziraju prošlo vrijeme koje uključuje djetinjstvo i rodno selo, već se u njima nada povratku. Pjesnik priziva povratak kao da će on značiti ne samo vraćanje korijenima, već i povratak u prošlost, gdje su stvari onakve kakvima ih pamti.
Pjesme ove zbirke napisane su slobodnim stihom što znači da u stihovima nema rime i da nisu pisani istim dužinama stiha. Ritam u pjesmama se postiže različitim vrstama strofa i stihova, inverzijom, ponavljanjima te opkoračenjem.
Budući da se radi o lirskim pjesmama, pjesnik se i slikovito izražava tako da stvara slike. U tu svrhu koristi i razna stilska sredstva i stilske figure.
Skinuo bih šešir pred Gospodinom – analiza pjesme
Pjesma “Skinuo bih šešir pred Gospodinom” duhovno je religiozna pjesma u kojoj Tadijanović govori o Isusovom kipu u Rastušju, njegovom rodnom mjestu. Govori kako taj kip na istom mjestu stoji još od 1919. godine i odolijeva svim vremenskim prilikama. Kada počne rđaviti od kiše ili snijega, ponovo ga premažu zlatnom ili srebrnom bojom i on nastavlja čuvati to mjesto. Za pjesnik je taj kip poput prijatelja koji ga dočeka svaki put kada dođe u rodno mjesto iz dalekoga grada. Možda bi ga i razveselio taj srebrni kip i izvukao iz sjete koju je sa sobom donio iz tuđine. Pjesnik bi ga svakako svaki puta pozdravio. Posljednji stih “S pobožnošću skinuo šešir… kad bih ga imao.” pomalo je socijalne tematike, jer upućuje da pjesnik ponekad nema ni šešir na glavi, pretpostavljamo zbog siromaštva.
Ova pjesma je po svom tonu i atmosferi pomalo melankolična, posebno što se više primiče kraju. U njoj se osjeća motiv prolaznosti, starenja, ali i pjesnikove tuge i nostalgije za rodnim mjestom u koje se stalno vraća, ali iz kojeg i stalno odlazi.
linkerVIŠE NA WEBU
Testarossa (više) nije FerrariBiseri profesorskog neznanja: Studenti se prisjetili situacija kad ih je neznanje profesora šokiraloCelebovi su opsjednuti oversize šalovima - evo kako ih noseAdidas vraća još jedan retro model koji će osvojiti gradske ulice – Adidas 350!Nove serije koje moraš gledati ove jeseni
Sve to vidi se u motivima ove pjesme, koji su: “ulaz”, “Rastušje”, “srebrna” i “zlatna” (boja), “ledenice”, “sunce”, “kiša”, “grad”, te religiozni motivi “križ” i “Isus”.
Od pjesničkih slika pronalazimo one vizualne u stihovima: “Zimi je sav u ledenicama...”, “Srebrnom bojom namaljan.” i “S pobožnošću skinuo šešir…“, te taktilne u stihu “Zimi je sav u ledenicama…“. Kod primjera pjesničkih slika vidimo da je u pjesmi prisutna sinestezija (“Zimi je sav u ledenicama…“).
U stihu „S pobožnošću skinuo šešir… kada bih ga imao.“ uočavamo asonancu, jer se ponavlja slovo “o”.
U pjesmi pronalazimo i opkoračenje koje utječe na njen ritam, s obzirom da u pjesmi nema rime. Pjesma je sastavljena od tri strofe i to peterostiha. Stihovi koji se izmjenjuju u pjesmi su dvanaesterci i osmerci.
Bilješka o piscu
Dragutin Tadijanović rodio se u mjestu Rastušje pokraj Slavonskog Broda 4. studenog 1905. godine. Osnovnu školu pohađao je u selu pored svoga rodnog mjesta, u Podvinju, a u gimnaziju je išao u Slavonski Brod. Na studij je krenuo u Zagreb, a studirao je najprije šumarstvo, da bi se kasnije opredijeli za književnost.
Nakon završenog studija radio je kao korektor u novinama zatim kao nastavnik u školi pa nakon toga i kao urednik u jednoj izdavačkoj kući. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Pjesme je počeo pisati već sa samo trinaest godina, a prvu je objavio u srednjoj školi u tamošnjem listu. Tada je koristio pseudonim Margan Tadeon. Svoje ime počeo je koristiti 1930. godine kada je objavio “Pjesmu mom srcu” u časopisu “Književnik”.
Njegove najpoznatije pjesničke zbirke su: “Sunce nad oranicama”, “Lirika”, “Pepeo srca”, “Srebrne svirale”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”, “Svjetiljka ljubavi”, “Kruh svagdanji”, “Sunce nad oranicama” i mnoge druge.
Umro je 17. lipnja 2007. godine.
Jelena veze
Pjesma “Jelena veze” objavljena je u zbirci pjesama “Srebrne svirale” koju je napisao pjesnik Dragutin Tadijanović. Zbirka obuhvaća pjesme nastale od 1920. godine do 2003. godine. Prvo izdanje izašlo je davne 1960. godine, a u svako novo dodane su još neke pjesme. Sveukupno je do sada izašlo čak 19 izdanja ovih zbirka pjesama.
Tadijanović je stvarao u vrijeme kada se u hrvatskoj književnosti još uvijek jako osjećao utjecaj moderne i ekspresionizma, ali su se već počele osjećati naznake nadolazeće socijalno angažirane poezije. On je unatoč tomu nije opredijelio ni za jednu od tih struja, iako se u njegovim pjesmama podsjećaju utjecaji i moderne i socijalnih pjesama. Ipak, njegove pjesme su ostale nepretenciozne i blage. One obuhvaćaju širok broj tema, ali su najčešće zavičajne, pejzažne i intimne, što je ipak utjecaj moderne.
Tadijanović je pisao kroz dugi niz godina, pa su se tako s vremenom i njegove pjesme mijenjale. Iako je on tijekom svog cjelokupnog stvaralaštva ostao vjeran svom književnom izričaju, ne mijenjajući ga previše, njegove pjesme ipak možemo svrstati u neke faze.
Pjesma “Jelena veze”, napisana u lipnju 1926. godine, spada u njegovu prvu fazu pisanja, onu koja je trajala od dvadesetih godina prošlog stoljeća do 1935. godine. To je vrijeme kada je Tadijanović napustio svoj rodi kraj, selo Rastušje pokraj Slavonskog Broda i preselio se u Zagreb kako bi se školovao. Pjesme napisane u ovom razdoblju još uvijek odišu pjesnikovom povezanošću s rodnim krajem. One su slikovite, često pejzažne, ali i pomalo sjetne, nostalgične. Te pjesme nisu nostalgične samo za krajem koje je pjesnik napustio, nego i djetinjstvom koje je morao napustiti odrastanjem, ali i odlaskom.
Kako je vrijeme prolazilo, u njegovom pjesništvu počinje se osjećati i postepeno jačati otuđenost od tog istog kraja, upravo kako se pjesnik i sam osjećao nakon dužeg boravka van rodnog kraja. Te pjesme sadrže očitu otuđenost, ali i nepripadanje ni jednom mjestu. Niti rodnom, niti onome u koji se doselio. One su pomalo i naivne, jer ne samo da idealiziraju prošlo vrijeme koje uključuje djetinjstvo i rodno selo, već se u njima nada povratku. Pjesnik priziva povratak kao da će on značiti ne samo vraćanje korijenima, već i povratak u prošlost, gdje su stvari onakve kakvima ih pamti.
Pjesme ove zbirke napisane su slobodnim stihom što znači da u stihovima nema rime i da nisu pisani istim dužinama stiha. Ritam u pjesmama se postiže različitim vrstama strofa i stihova, inverzijom, ponavljanjima te opkoračenjem.
Budući da se radi o lirskim pjesmama, pjesnik se i slikovito izražava tako da stvara slike. U tu svrhu koristi i razna stilska sredstva i stilske figure.
Jelena veze – analiza pjesme
“Jelena veze” lirska je ljubavna pjesma Dragutina Tadijanovića koja govori o iščekivanju mlade žene pred udajom da joj se njen odabranik vrati ili dođe po nju, kako bi se mogli vjenčati. Njeno iščekivanje je blago i uklopljeno u njenu svakodnevicu, ali njezin prividan mir uznemiri svaki nepoznati šušanj. Iako je ton pjesme miran, baš kao i ritam, u pjesmi ipak vlada napetost potaknuta iščekivanjem. Vezenje je radnja kojom se mlada Jelena sprema za udaju, a pjesnik joj poručuje da se ne mora bojati, jer svatovi već stižu. Čuje se njihov žamor u daljini i samo što nisu ovdje.
Pjesničke slike ove pjesme su vezane sinestezijom koja spaja one vizualne slike “Pod kruškom u cvatu/ Ona maramu veze“, “Na mladoj, dragoj ruci/ Prsten zeleni” i auditivne “To vjetar ljulja grane“, “Zar ne čuje, u daljini, žamor svatova?“.
linkerVIŠE NA WEBU
Žiri umirao od smijeha na predstavljena jela!Čizme koje ćete obožavati: TOP 10 modela za jesen/zimu 2017.Nude čizmice iz Bershke: 6 modela koji će vas osvojitiJedan se poseban BMW vratio iz mrtvihZnanstvenici kažu da ova glumica ima savršeno lice – jesi li i ti blizu ideala?
Motivi ove pjesme su “kruška”, “marama”, “vjetar”, “prsten”, “šuma”, “jaseni”, “misli”, “on”, “granje”, “žamor” i “svatovi”. Pjesma se na trenutke čini melankoličnom, jer prevladavaju motivi koji bi se mogli povezati s jeseni, dok je motiv “zelenog prstena” u kontrastu s ostalim motivima jer je zapravo simbol vjernosti prema zaručniku i znak čekanja, što potvrđuje ostatak pjesme, gdje je čekanje vrlo važna slika. Uz prsten, simbol ljubavi je i “zlatna marama” koja se veze za vjenčanje.
I ovu pjesmu Tadijanović je ukrasio epitetima i to “stara (kruška)”, “mladoj (ruci)”, “dragoj (ruci)”, “zeleni (prsten)”, “skrovitim (mislima)”, “zlatnu (maramu)”. Kod ovih epiteta uočavamo i nešto malo kolorizma i to boje zlatnu i zelenu. Te dvije boje značajno podižu ozračje pjesme. Pošto se čini da je sve nekako tmurno, ove dvije boje kao da rastjeraju tu tmurnost. Od stilskih figura u pjesmi pronalazimo personifikaciju u stihu “Stara kruška na vjetru glavu sagiba...”.
U drugom stihu pjesme vidimo i opkoračenje, kojim je pjesnik korigirao broj slogova u stihu, iako su svi stihovi slobodni. Pjesma ima četiri strofe i svaka je trostih. U pjesmi nema rime, pa to dodatno utječe na njenu melankoličnost i sporost.
Bilješka o piscu
Dragutin Tadijanović rodio se u mjestu Rastušje pokraj Slavonskog Broda 4. studenog 1905. godine. Osnovnu školu pohađao je u selu pored svoga rodnog mjesta, u Podvinju, a u gimnaziju je išao u Slavonski Brod. Na studij je krenuo u Zagreb, a studirao je najprije šumarstvo, da bi se kasnije opredijeli za književnost.
Nakon završenog studija radio je kao korektor u novinama zatim kao nastavnik u školi pa nakon toga i kao urednik u jednoj izdavačkoj kući. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Pjesme je počeo pisati već sa samo trinaest godina, a prvu je objavio u srednjoj školi u tamošnjem listu. Tada je koristio pseudonim Margan Tadeon. Svoje ime počeo je koristiti 1930. godine kada je objavio “Pjesmu mom srcu” u časopisu “Književnik”.
Njegove najpoznatije pjesničke zbirke su: “Sunce nad oranicama”, “Lirika”, “Pepeo srca”, “Srebrne svirale”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”, “Svjetiljka ljubavi”, “Kruh svagdanji”, “Sunce nad oranicama” i mnoge druge.
Umro je 17. lipnja 2007. godine.
Autor: K.V., V.B.
Tadijanović je stvarao u vrijeme kada se u hrvatskoj književnosti još uvijek jako osjećao utjecaj moderne i ekspresionizma, ali su se već počele osjećati naznake nadolazeće socijalno angažirane poezije. On je unatoč tomu nije opredijelio ni za jednu od tih struja, iako se u njegovim pjesmama podsjećaju utjecaji i moderne i socijalnih pjesama. Ipak, njegove pjesme su ostale nepretenciozne i blage. One obuhvaćaju širok broj tema, ali su najčešće zavičajne, pejzažne i intimne, što je ipak utjecaj moderne.
Tadijanović je pisao kroz dugi niz godina, pa su se tako s vremenom i njegove pjesme mijenjale. Iako je on tijekom svog cjelokupnog stvaralaštva ostao vjeran svom književnom izričaju, ne mijenjajući ga previše, njegove pjesme ipak možemo svrstati u neke faze.
Pjesma “Jelena veze”, napisana u lipnju 1926. godine, spada u njegovu prvu fazu pisanja, onu koja je trajala od dvadesetih godina prošlog stoljeća do 1935. godine. To je vrijeme kada je Tadijanović napustio svoj rodi kraj, selo Rastušje pokraj Slavonskog Broda i preselio se u Zagreb kako bi se školovao. Pjesme napisane u ovom razdoblju još uvijek odišu pjesnikovom povezanošću s rodnim krajem. One su slikovite, često pejzažne, ali i pomalo sjetne, nostalgične. Te pjesme nisu nostalgične samo za krajem koje je pjesnik napustio, nego i djetinjstvom koje je morao napustiti odrastanjem, ali i odlaskom.
Kako je vrijeme prolazilo, u njegovom pjesništvu počinje se osjećati i postepeno jačati otuđenost od tog istog kraja, upravo kako se pjesnik i sam osjećao nakon dužeg boravka van rodnog kraja. Te pjesme sadrže očitu otuđenost, ali i nepripadanje ni jednom mjestu. Niti rodnom, niti onome u koji se doselio. One su pomalo i naivne, jer ne samo da idealiziraju prošlo vrijeme koje uključuje djetinjstvo i rodno selo, već se u njima nada povratku. Pjesnik priziva povratak kao da će on značiti ne samo vraćanje korijenima, već i povratak u prošlost, gdje su stvari onakve kakvima ih pamti.
Pjesme ove zbirke napisane su slobodnim stihom što znači da u stihovima nema rime i da nisu pisani istim dužinama stiha. Ritam u pjesmama se postiže različitim vrstama strofa i stihova, inverzijom, ponavljanjima te opkoračenjem.
Budući da se radi o lirskim pjesmama, pjesnik se i slikovito izražava tako da stvara slike. U tu svrhu koristi i razna stilska sredstva i stilske figure.
Jelena veze – analiza pjesme
“Jelena veze” lirska je ljubavna pjesma Dragutina Tadijanovića koja govori o iščekivanju mlade žene pred udajom da joj se njen odabranik vrati ili dođe po nju, kako bi se mogli vjenčati. Njeno iščekivanje je blago i uklopljeno u njenu svakodnevicu, ali njezin prividan mir uznemiri svaki nepoznati šušanj. Iako je ton pjesme miran, baš kao i ritam, u pjesmi ipak vlada napetost potaknuta iščekivanjem. Vezenje je radnja kojom se mlada Jelena sprema za udaju, a pjesnik joj poručuje da se ne mora bojati, jer svatovi već stižu. Čuje se njihov žamor u daljini i samo što nisu ovdje.
Pjesničke slike ove pjesme su vezane sinestezijom koja spaja one vizualne slike “Pod kruškom u cvatu/ Ona maramu veze“, “Na mladoj, dragoj ruci/ Prsten zeleni” i auditivne “To vjetar ljulja grane“, “Zar ne čuje, u daljini, žamor svatova?“.
linkerVIŠE NA WEBU
Žiri umirao od smijeha na predstavljena jela!Čizme koje ćete obožavati: TOP 10 modela za jesen/zimu 2017.Nude čizmice iz Bershke: 6 modela koji će vas osvojitiJedan se poseban BMW vratio iz mrtvihZnanstvenici kažu da ova glumica ima savršeno lice – jesi li i ti blizu ideala?
Motivi ove pjesme su “kruška”, “marama”, “vjetar”, “prsten”, “šuma”, “jaseni”, “misli”, “on”, “granje”, “žamor” i “svatovi”. Pjesma se na trenutke čini melankoličnom, jer prevladavaju motivi koji bi se mogli povezati s jeseni, dok je motiv “zelenog prstena” u kontrastu s ostalim motivima jer je zapravo simbol vjernosti prema zaručniku i znak čekanja, što potvrđuje ostatak pjesme, gdje je čekanje vrlo važna slika. Uz prsten, simbol ljubavi je i “zlatna marama” koja se veze za vjenčanje.
I ovu pjesmu Tadijanović je ukrasio epitetima i to “stara (kruška)”, “mladoj (ruci)”, “dragoj (ruci)”, “zeleni (prsten)”, “skrovitim (mislima)”, “zlatnu (maramu)”. Kod ovih epiteta uočavamo i nešto malo kolorizma i to boje zlatnu i zelenu. Te dvije boje značajno podižu ozračje pjesme. Pošto se čini da je sve nekako tmurno, ove dvije boje kao da rastjeraju tu tmurnost. Od stilskih figura u pjesmi pronalazimo personifikaciju u stihu “Stara kruška na vjetru glavu sagiba...”.
U drugom stihu pjesme vidimo i opkoračenje, kojim je pjesnik korigirao broj slogova u stihu, iako su svi stihovi slobodni. Pjesma ima četiri strofe i svaka je trostih. U pjesmi nema rime, pa to dodatno utječe na njenu melankoličnost i sporost.
Bilješka o piscu
Dragutin Tadijanović rodio se u mjestu Rastušje pokraj Slavonskog Broda 4. studenog 1905. godine. Osnovnu školu pohađao je u selu pored svoga rodnog mjesta, u Podvinju, a u gimnaziju je išao u Slavonski Brod. Na studij je krenuo u Zagreb, a studirao je najprije šumarstvo, da bi se kasnije opredijeli za književnost.
Nakon završenog studija radio je kao korektor u novinama zatim kao nastavnik u školi pa nakon toga i kao urednik u jednoj izdavačkoj kući. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Pjesme je počeo pisati već sa samo trinaest godina, a prvu je objavio u srednjoj školi u tamošnjem listu. Tada je koristio pseudonim Margan Tadeon. Svoje ime počeo je koristiti 1930. godine kada je objavio “Pjesmu mom srcu” u časopisu “Književnik”.
Njegove najpoznatije pjesničke zbirke su: “Sunce nad oranicama”, “Lirika”, “Pepeo srca”, “Srebrne svirale”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”, “Svjetiljka ljubavi”, “Kruh svagdanji”, “Sunce nad oranicama” i mnoge druge.
Umro je 17. lipnja 2007. godine.
Autor: K.V., V.B.
Ružno pače
Autor bajke “Ružno pače” danski je autor Hans Christian Andersen. Andersen se u svojoj dugoj spisateljskoj karijeri najviše proslavio svojim bajkama koje su pročitala djeca diljem svijeta jer su prevedene na više od 40 jezika. Napisao je preko 150 priča za djecu i time postao jedan od najznačajnijih svjetskih pisaca. Neke od njegovih najpoznatiji bajki su: Mala sirena, Snježna kraljica, Ružno pače, Princeza na zrnu graška, Carevo novo ruho, Palčica i druge. Velik broj njegovih djela do današnjeg je dana ostalo nadahnuće za brojne animirane filmove, kazališna djela, balet, slike i skulpture.
No, Andersenove bajke nisu bile oduvijek bile svjetski poznate i priznate. Kritika i publika na njegove bajke nisu obraćale previše pažnje te su smatrali da nemaju preveliku vrijednost. Ispočetka one su bile prepričavanje priča koje je čuo i koje mu je netko ispričao u djetinjstvu, no kako je vrijeme prolazio i sam ih je počeo smišljati i stvarati. U njegovim bajkama se na najbolji način spajaju legende, fantastika i mit sa stvarnim svijetom.
“Ružno pače” je priča o nevoljama i patnjama malog labuda koji se greškom izlegao u pačjem gnijezdu. Odmah na početku je obilježen kao drugačiji i tu počinju svi njegovi problemi. Pače biva omalovažavano na razne načine i zlostavljano i zbog toga što nije vjerovao u sebe, misleći kako je bezvrijedan napušta pačje pleme.
Očito je kako postoji poveznica između svijeta ljudi i ove priče gdje su životinje u prvom planu. Ljudi rijetko kada pitaju za unutarnje vrijednosti i najviše sude druge prema njihovoj sposobnosti da se prilagode većini, ali i vanjskom izgledu. Sve što je drukčije budi neprijateljstvo, a teško je funkcionirati u svijetu gdje nitko nema razumijevanja za one koji su posebni.
Neprihvaćanje od strane većine Andersen je prikazao na dva načina. Prvi je pačje pleme u kojem se mali labud nikako ne uklapa svojim izgledom. Drugi je pleme u babinoj kući gdje se mali palčić ne uklapa zbog svoje beskorisnosti.
Radnja je smještena pored stare vlastelinske kuće, opasanog dubokim opkopima, livadama, jezerima. Ovdje se nalazi seoska kuća s babom, kokoši, mačkom gdje se prikazuje pačje djetinjstvo i početak mladenaštva. Sve zajedno traje oko godinu dana. Ružno pače je uglavnom autobiografsko djelo jer je i sam Andersen bio ružno i siromašno dijete.
Vrsta djela: Bajka
Mjesto radnje: bakina kuća, jezero…
Vrijeme radnje: jednom davno
Tema djela: Priča o patnjama malog labuda koji se slučajno izgledao u pačjem gnijezdu.
Ideja djela: Važno je prihvatiti različitost i onog drukčijeg od nas samih. Ako je netko drukčiji ne znači da je loša osoba. Nikada se ne treba voditi nečijem vanjskim izgledom nego njegovim srcem.
Cijelu priču “Ružno pače” pročitajte ovdje >>
Kratak sadržaj
Napokon je došlo prekrasno ljeto kada se pšenica zlati, roda štuka na svojim dugim, crvenim nogama i klepeće egipatski. Čitatelj si može dočarati polje oko kojeg se nalaze šume, a u šumama jezera. Na jedinom osunčanom dijelu nalazi se vlastelinsko imanje, okruženo opkopima vode, što pomalo podsjeća na utvrdu. Između vode i bedema nalazi se repuh, a usred tih repuhova guštika je sklonila gnijezdo patke.
Patka se nalazi uz svoje gnijezdo sakrivena od znatiželjnih pogleda. Tako je ona sjedila i sjedila na jajima, malo bi se promeškoljila da ne utrne i nastavila dalje sjediti. Bio je to zamoran, dug, ali vrijedan posao. Odjednom kada je patka mislila da je već prošla cijela vječnost, nešto se počelo događati i poveseli se jer iz jaja čuje kljucanje nakon čega se pojave pačići. U početku im se učini zaista velik svijet u koji su došli, ali mama im objasni kako to nije cijeli svijet što oni sada gledaju.
Pojavili su se preslatki kljunovi sve jedan ljepši od drugog, ali samo je jedno jaje ostalo netaknuto, a upravo je ono bilo najveće. U tom trenutku prolazi stara patka i govori mami da je najveće jaje purje i da bi bilo najbolje da ga ostavi, zato što s purićima ima samo muke. Ali kako su majke poznate po tome što su požrtvovne, i ova odluči ostati i pričekati da se izlegne i to najveće jaje. Napokon je došao i taj trenutak i posljednje se jaje izlegne.
linkerVIŠE NA WEBU
Donosimo 12 top-modela gležnjača po ugodnim cijenama!Bivša misica modnu pistu zamijenila oktogonom – želi postati MMA prvakinja!Zašto su baš ove fotke izazvale toliko pozornosti među Hrvatima? Svi su gledali... Napio se, proputovao kroz vrijeme iz 2048. da nas upozori na invaziju izvanzemaljacaSeverina u intrigantnim cipelama, s torbom koja ostavlja bez daha
Mama patka se začudi jer se iz jaja izlegne mlado, ali veliko i ružno pače. Unatoč tome ono ulazi veselo u vodu i pliva, što otkloni strah od patke da se možda ipak radi o puriću jer purani ipak ne plivaju. Mama patka povede mlade na pačje dvorište, koji se po pravilu trebaju prvo pokloniti staroj patki koja ima najveće odličje, a to je crvena krpica zavezana oko noge. Crvena krpica je znak da ju ne žele izgubiti i da treba biti upadljiva ne samo životinjama nego i biljkama.
Dok su joj mali pačići prilazili već su ostali počeli prigovarati zbog toga koliko ih ima, a najviše protiv velikog ružnog pačeta. Jedna ga je patka zbog toga odmah ugrizla u zatiljak, ali ga je majka obranila. Uskoro su ga počeli i ostali napadati, kljucati, vrijeđati i zafrkavati, ne samo patke nego purani i kokoši. Pačiću nije bilo nimalo jednostavno kako su dani prolazili jer su svi bili zli, a posebno njegova braća koja su ga nazvala nakazom.
Ružno pače se napokon ohrabri i odluči pobjeći od bilo kojeg oblika poniženja, ali i patnji kojima je bio izložen. Međutim nakon nekog vremena je primijetio kako ni usamljenost nije jednostavna. Uskoro su krenuli problemi sa gladi, žeđi, a preživjet će i susrete s lovcima te psima. Neko će vrijeme provesti u kući jedne bake, ali kako su i tamo očekivali pačja jaja, prozvali su ga beskorisnim, zbog čega je opet pobjegao.
Kada je prošla godina i vrijeme djetinjstva, a pačić je napokon odrastao, izrastao je u prekrasnog labuda i to najljepšeg u cijelom jatu labudova. Napokon je dočekao sreću nakon svih problema i znao je cijeniti lijepe trenutke koje mu je sudbina napokon podarila.
Cijelu priču “Ružno pače” pročitajte ovdje >>
Likovi: ružno pače, pačićevi braća i sestre, majka, patka, bakica, mačka, kokoš, pas, labudovi…
Analiza likova
Ružno pače – glavni je lik priče koja nosi i naslov po njemu. Kada se izleglo bilo je jako ružno i svi su ga se bojali. Iz tog razloga i sam je postao svjestan te činjenice. Majka ga je puno voljela, ali okolina mu je itekako davala do znanja da je drugačiji. Prolazili su dani, jesen i zima, a pače je bilo tužno jer je bio osamljen i nitko se s njim nije htio družiti. Bio je i preplašen, a osjećao se i odbačeno, nevoljeno i neshvaćeno. Na žalost, to je sudbina svih onih koji odskaču od standarda i ustaljenih normi ljepote. Svi drugačiji i oni koji se ističu ponekad moraju platiti cijenu izoliranosti. Kada je sivo pače vidjelo labudove, zadivila ga je njihova ljepota. Nije bio zavidan na tome, htio je samo dobiti malo više razumijevanja od ljudi i životinja kako bi se mogao uklopiti. Nije mogao ni sanjati da će jednog dana biti jedan od njih. Kada se pretvorilo u lijepog labuda bilo je sretno, no nije postao umišljen. Napokon je ostvario svoj san do kojeg je došao mukom. Kao labud ružno pače napokon je bilo prihvaćeno. Pronašao je sebi slične i mogao je biti sretan do kraja života.
Majka – voljela je svoje pače bez obzira na sve. Bila je jako brižna i branila ga je kada su ga druge patke napadala ružnim riječima. Pokušavala ga je zaštititi od dana kad se rodio. Čak i kad je vidjela da je njezin potomak drugačiji, nije ga odbacila. Ipak, odmah se zabrinula kako će okolina reagirati na njega. Njezin problem nije bio što ima drugačije dijete, nego je patila što će to dijete morati trpjeti kroz život jer ne izgleda očekivano. Nastojala je pomoći mu u njegovoj borbi kroz život, ali ipak nije uspjela posve ga zaštititi. Odvojili su njeno pače od nje i ono je moralo odrastati samo.
Okolina – okolina u kojoj je malo pače odrastalo može se definirati kao lik, jer uglavnom i djeluje kolektivno i ima neke svoje posebne karakteristike. Okolina je sklona osuđivanju i maltretiranju svega što je drugačije, pogotovo ako je to ružno. Ona je pakosna i zla jer nastoji sačuvati oblik kakav jest, a sve drugačije taj oblik mijenja. Prema pačetu se ponaša kao da je ono krivo što je takvo kakvo jest. Umjesto da mu olakša, ona mu još više otežava njegovo stanje. Ne samo da su grubi prema pačetu, nego su i nasilni. Odvojili su ga od majke i osudili na život u samoći i usamljenosti. Okolina je prihvatila ružno pače tek kada je postao lijepi labud. Možemo reći na je ona jedini negativac u ovoj priči.
Bilješka o autoru
Hans Christian Andersen rođen je 2.4.1805. u Odenseu. Bio je sin siromašna postolara i majke koja ga je odgajala sama nakon muževe smrti. Prije očeve smrti Hans je mogao uživati i u kazalištu lutaka koje mu je načinio njegov otac, a osim toga puno je vremena proveo čitajući Andersenu priče iz “Tisuću i jedne noći” te komedije. U kući Andersenovih se mnogo čitalo, pa nije ni čudno što je i najmlađi član odlučio krenuti stopama najvećih književnika.
Teško se probijao do književne afirmacije. U četrnaestoj se godini Andersen, bez školovanja, novaca i bilo kakvih planova, uputio u Kopenhangen kako bi pohađao kazališnu školu. No, uskoro ga otpuštaju. Iako je majka htjela da izuči zanat, Hans ju je uspio nagovoriti da ga pusti samog u grad kako bi sam igradio svoj život i budućnost.
Njegovo je prvo uspješno djelo bio putopis Šetnja od Holmenskog kanala do istočne točke otoka Amagera iz 1829. godine. No, postao je poznat tek po romanu Improvizator iz 1835., oslikavajući u njemu borbu mladog pisca za afirmaciju. Roman je bio preveden na nekoliko stranih jezika. Umro je u Kopenhagenu, 4.8.1875. godine.
Autor: S.Š.
No, Andersenove bajke nisu bile oduvijek bile svjetski poznate i priznate. Kritika i publika na njegove bajke nisu obraćale previše pažnje te su smatrali da nemaju preveliku vrijednost. Ispočetka one su bile prepričavanje priča koje je čuo i koje mu je netko ispričao u djetinjstvu, no kako je vrijeme prolazio i sam ih je počeo smišljati i stvarati. U njegovim bajkama se na najbolji način spajaju legende, fantastika i mit sa stvarnim svijetom.
“Ružno pače” je priča o nevoljama i patnjama malog labuda koji se greškom izlegao u pačjem gnijezdu. Odmah na početku je obilježen kao drugačiji i tu počinju svi njegovi problemi. Pače biva omalovažavano na razne načine i zlostavljano i zbog toga što nije vjerovao u sebe, misleći kako je bezvrijedan napušta pačje pleme.
Očito je kako postoji poveznica između svijeta ljudi i ove priče gdje su životinje u prvom planu. Ljudi rijetko kada pitaju za unutarnje vrijednosti i najviše sude druge prema njihovoj sposobnosti da se prilagode većini, ali i vanjskom izgledu. Sve što je drukčije budi neprijateljstvo, a teško je funkcionirati u svijetu gdje nitko nema razumijevanja za one koji su posebni.
Neprihvaćanje od strane većine Andersen je prikazao na dva načina. Prvi je pačje pleme u kojem se mali labud nikako ne uklapa svojim izgledom. Drugi je pleme u babinoj kući gdje se mali palčić ne uklapa zbog svoje beskorisnosti.
Radnja je smještena pored stare vlastelinske kuće, opasanog dubokim opkopima, livadama, jezerima. Ovdje se nalazi seoska kuća s babom, kokoši, mačkom gdje se prikazuje pačje djetinjstvo i početak mladenaštva. Sve zajedno traje oko godinu dana. Ružno pače je uglavnom autobiografsko djelo jer je i sam Andersen bio ružno i siromašno dijete.
Vrsta djela: Bajka
Mjesto radnje: bakina kuća, jezero…
Vrijeme radnje: jednom davno
Tema djela: Priča o patnjama malog labuda koji se slučajno izgledao u pačjem gnijezdu.
Ideja djela: Važno je prihvatiti različitost i onog drukčijeg od nas samih. Ako je netko drukčiji ne znači da je loša osoba. Nikada se ne treba voditi nečijem vanjskim izgledom nego njegovim srcem.
Cijelu priču “Ružno pače” pročitajte ovdje >>
Kratak sadržaj
Napokon je došlo prekrasno ljeto kada se pšenica zlati, roda štuka na svojim dugim, crvenim nogama i klepeće egipatski. Čitatelj si može dočarati polje oko kojeg se nalaze šume, a u šumama jezera. Na jedinom osunčanom dijelu nalazi se vlastelinsko imanje, okruženo opkopima vode, što pomalo podsjeća na utvrdu. Između vode i bedema nalazi se repuh, a usred tih repuhova guštika je sklonila gnijezdo patke.
Patka se nalazi uz svoje gnijezdo sakrivena od znatiželjnih pogleda. Tako je ona sjedila i sjedila na jajima, malo bi se promeškoljila da ne utrne i nastavila dalje sjediti. Bio je to zamoran, dug, ali vrijedan posao. Odjednom kada je patka mislila da je već prošla cijela vječnost, nešto se počelo događati i poveseli se jer iz jaja čuje kljucanje nakon čega se pojave pačići. U početku im se učini zaista velik svijet u koji su došli, ali mama im objasni kako to nije cijeli svijet što oni sada gledaju.
Pojavili su se preslatki kljunovi sve jedan ljepši od drugog, ali samo je jedno jaje ostalo netaknuto, a upravo je ono bilo najveće. U tom trenutku prolazi stara patka i govori mami da je najveće jaje purje i da bi bilo najbolje da ga ostavi, zato što s purićima ima samo muke. Ali kako su majke poznate po tome što su požrtvovne, i ova odluči ostati i pričekati da se izlegne i to najveće jaje. Napokon je došao i taj trenutak i posljednje se jaje izlegne.
linkerVIŠE NA WEBU
Donosimo 12 top-modela gležnjača po ugodnim cijenama!Bivša misica modnu pistu zamijenila oktogonom – želi postati MMA prvakinja!Zašto su baš ove fotke izazvale toliko pozornosti među Hrvatima? Svi su gledali... Napio se, proputovao kroz vrijeme iz 2048. da nas upozori na invaziju izvanzemaljacaSeverina u intrigantnim cipelama, s torbom koja ostavlja bez daha
Mama patka se začudi jer se iz jaja izlegne mlado, ali veliko i ružno pače. Unatoč tome ono ulazi veselo u vodu i pliva, što otkloni strah od patke da se možda ipak radi o puriću jer purani ipak ne plivaju. Mama patka povede mlade na pačje dvorište, koji se po pravilu trebaju prvo pokloniti staroj patki koja ima najveće odličje, a to je crvena krpica zavezana oko noge. Crvena krpica je znak da ju ne žele izgubiti i da treba biti upadljiva ne samo životinjama nego i biljkama.
Dok su joj mali pačići prilazili već su ostali počeli prigovarati zbog toga koliko ih ima, a najviše protiv velikog ružnog pačeta. Jedna ga je patka zbog toga odmah ugrizla u zatiljak, ali ga je majka obranila. Uskoro su ga počeli i ostali napadati, kljucati, vrijeđati i zafrkavati, ne samo patke nego purani i kokoši. Pačiću nije bilo nimalo jednostavno kako su dani prolazili jer su svi bili zli, a posebno njegova braća koja su ga nazvala nakazom.
Ružno pače se napokon ohrabri i odluči pobjeći od bilo kojeg oblika poniženja, ali i patnji kojima je bio izložen. Međutim nakon nekog vremena je primijetio kako ni usamljenost nije jednostavna. Uskoro su krenuli problemi sa gladi, žeđi, a preživjet će i susrete s lovcima te psima. Neko će vrijeme provesti u kući jedne bake, ali kako su i tamo očekivali pačja jaja, prozvali su ga beskorisnim, zbog čega je opet pobjegao.
Kada je prošla godina i vrijeme djetinjstva, a pačić je napokon odrastao, izrastao je u prekrasnog labuda i to najljepšeg u cijelom jatu labudova. Napokon je dočekao sreću nakon svih problema i znao je cijeniti lijepe trenutke koje mu je sudbina napokon podarila.
Cijelu priču “Ružno pače” pročitajte ovdje >>
Likovi: ružno pače, pačićevi braća i sestre, majka, patka, bakica, mačka, kokoš, pas, labudovi…
Analiza likova
Ružno pače – glavni je lik priče koja nosi i naslov po njemu. Kada se izleglo bilo je jako ružno i svi su ga se bojali. Iz tog razloga i sam je postao svjestan te činjenice. Majka ga je puno voljela, ali okolina mu je itekako davala do znanja da je drugačiji. Prolazili su dani, jesen i zima, a pače je bilo tužno jer je bio osamljen i nitko se s njim nije htio družiti. Bio je i preplašen, a osjećao se i odbačeno, nevoljeno i neshvaćeno. Na žalost, to je sudbina svih onih koji odskaču od standarda i ustaljenih normi ljepote. Svi drugačiji i oni koji se ističu ponekad moraju platiti cijenu izoliranosti. Kada je sivo pače vidjelo labudove, zadivila ga je njihova ljepota. Nije bio zavidan na tome, htio je samo dobiti malo više razumijevanja od ljudi i životinja kako bi se mogao uklopiti. Nije mogao ni sanjati da će jednog dana biti jedan od njih. Kada se pretvorilo u lijepog labuda bilo je sretno, no nije postao umišljen. Napokon je ostvario svoj san do kojeg je došao mukom. Kao labud ružno pače napokon je bilo prihvaćeno. Pronašao je sebi slične i mogao je biti sretan do kraja života.
Majka – voljela je svoje pače bez obzira na sve. Bila je jako brižna i branila ga je kada su ga druge patke napadala ružnim riječima. Pokušavala ga je zaštititi od dana kad se rodio. Čak i kad je vidjela da je njezin potomak drugačiji, nije ga odbacila. Ipak, odmah se zabrinula kako će okolina reagirati na njega. Njezin problem nije bio što ima drugačije dijete, nego je patila što će to dijete morati trpjeti kroz život jer ne izgleda očekivano. Nastojala je pomoći mu u njegovoj borbi kroz život, ali ipak nije uspjela posve ga zaštititi. Odvojili su njeno pače od nje i ono je moralo odrastati samo.
Okolina – okolina u kojoj je malo pače odrastalo može se definirati kao lik, jer uglavnom i djeluje kolektivno i ima neke svoje posebne karakteristike. Okolina je sklona osuđivanju i maltretiranju svega što je drugačije, pogotovo ako je to ružno. Ona je pakosna i zla jer nastoji sačuvati oblik kakav jest, a sve drugačije taj oblik mijenja. Prema pačetu se ponaša kao da je ono krivo što je takvo kakvo jest. Umjesto da mu olakša, ona mu još više otežava njegovo stanje. Ne samo da su grubi prema pačetu, nego su i nasilni. Odvojili su ga od majke i osudili na život u samoći i usamljenosti. Okolina je prihvatila ružno pače tek kada je postao lijepi labud. Možemo reći na je ona jedini negativac u ovoj priči.
Bilješka o autoru
Hans Christian Andersen rođen je 2.4.1805. u Odenseu. Bio je sin siromašna postolara i majke koja ga je odgajala sama nakon muževe smrti. Prije očeve smrti Hans je mogao uživati i u kazalištu lutaka koje mu je načinio njegov otac, a osim toga puno je vremena proveo čitajući Andersenu priče iz “Tisuću i jedne noći” te komedije. U kući Andersenovih se mnogo čitalo, pa nije ni čudno što je i najmlađi član odlučio krenuti stopama najvećih književnika.
Teško se probijao do književne afirmacije. U četrnaestoj se godini Andersen, bez školovanja, novaca i bilo kakvih planova, uputio u Kopenhangen kako bi pohađao kazališnu školu. No, uskoro ga otpuštaju. Iako je majka htjela da izuči zanat, Hans ju je uspio nagovoriti da ga pusti samog u grad kako bi sam igradio svoj život i budućnost.
Njegovo je prvo uspješno djelo bio putopis Šetnja od Holmenskog kanala do istočne točke otoka Amagera iz 1829. godine. No, postao je poznat tek po romanu Improvizator iz 1835., oslikavajući u njemu borbu mladog pisca za afirmaciju. Roman je bio preveden na nekoliko stranih jezika. Umro je u Kopenhagenu, 4.8.1875. godine.
Autor: S.Š.
Moje igračke
Pjesma “Moje igračke” objavljena je u zbirci pjesama “Srebrne svirale” koju je napisao pjesnik Dragutin Tadijanović. Zbirka obuhvaća pjesme nastale od 1920. godine do 2003. godine. Prvo izdanje izašlo je davne 1960. godine, a u svako novo dodane su još neke pjesme. Sveukupno je do sada izašlo čak 19 izdanja ovih zbirka pjesama.
Tadijanović je stvarao u vrijeme kada se u hrvatskoj književnosti još uvijek jako osjećao utjecaj moderne i ekspresionizma, ali su se već počele osjećati naznake nadolazeće socijalno angažirane poezije. On je unatoč tomu nije opredijelio ni za jednu od tih struja, iako se u njegovim pjesmama podsjećaju utjecaji i moderne i socijalnih pjesama. Ipak, njegove pjesme su ostale nepretenciozne i blage. One obuhvaćaju širok broj tema, ali su najčešće zavičajne, pejzažne i intimne, što je ipak utjecaj moderne.
Tadijanović je pisao kroz dugi niz godina, pa su se tako s vremenom i njegove pjesme mijenjale. Iako je on tijekom svog cjelokupnog stvaralaštva ostao vjeran svom književnom izričaju, ne mijenjajući ga previše, njegove pjesme ipak možemo svrstati u neke faze.
Pjesma “Moje igračke”, napisana u travnju 1935. godine, spada u njegovu prvu fazu pisanja, onu koja je trajala od dvadesetih godina prošlog stoljeća do 1935. godine. Dakle, ova pjesma je na samoj granici između Tadijanovićeve dvije faze pisanja, ali zbog njene teme i stila, možemo zaključiti da ipak spada u onu prvu. Jer to je bilo vrijeme kada je Tadijanović napustio svoj rodi kraj, selo Rastušje pokraj Slavonskog Broda i preselio se u Zagreb kako bi se školovao. Pjesme napisane u ovom razdoblju još uvijek odišu pjesnikovom povezanošću s rodnim krajem. One su slikovite, često pejzažne, ali i pomalo sjetne, nostalgične. Te pjesme nisu nostalgične samo za krajem koje je pjesnik napustio, nego i djetinjstvom koje je morao napustiti odrastanjem, ali i odlaskom.
Kako je vrijeme prolazilo, u njegovom pjesništvu počinje se osjećati i postepeno jačati otuđenost od tog istog kraja, upravo kako se pjesnik i sam osjećao nakon dužeg boravka van rodnog kraja. Te pjesme sadrže očitu otuđenost, ali i nepripadanje ni jednom mjestu. Niti rodnom, niti onome u koji se doselio. One su pomalo i naivne, jer ne samo da idealiziraju prošlo vrijeme koje uključuje djetinjstvo i rodno selo, već se u njima nada povratku. Pjesnik priziva povratak kao da će on značiti ne samo vraćanje korijenima, već i povratak u prošlost, gdje su stvari onakve kakvima ih pamti.
Pjesme ove zbirke napisane su slobodnim stihom što znači da u stihovima nema rime i da nisu pisani istim dužinama stiha. Ritam u pjesmama se postiže različitim vrstama strofa i stihova, inverzijom, ponavljanjima te opkoračenjem.
Budući da se radi o lirskim pjesmama, pjesnik se i slikovito izražava tako da stvara slike. U tu svrhu koristi i razna stilska sredstva i stilske figure.
Moje igračke – analiza pjesme
Pjesma “Moje igračke” Dragutina Tadijanovića spada u njegov opus pjesama pod nazivom “Dani djetinjstva”, što jasno govori o tematici pjesama koje su tom dijelu zbirke “Srebrnih svirala” nalaze. Ova lirska pjesma napisana je poput kratke pričice kojom na pjesnik govori kako se zabavljao dok je bio dijete.
Prikazane su slike jednog jutra ili poslijepodneva u životu dječaka. Započinje prikazom situacije u kući: oca nema, djed spava, baka pere suđe, a mali dječak – pjesnički lik, iskorištava situaciju gdje ga nema tko ukoriti, pa izvlači kola (“ornice”) i igra se s njima. Čeka drugu djecu da se poigraju s njim na toj zabranjenoj igrački. Ali on zna granice do kojih smije ići u nedopuštenoj igri, pa ipak prijateljima predlaže nešto manje bezazleno – odlazak na potok gdje od vrba mogu raditi svirale. Ta igre zasigurno će proizvesti mnogo vike, pjesme, veselja i ostalih zvučnih znakova dječje igre koji će sigurno probuditi djeda.
Djed će biti mrzovoljan na buku, ali to je ona slatka ljutnja koja pokazuje djeci gdje im je mjesto, istovremeno otkrivajući sreću starijima što su djeca tako vesela i bezbrižna.
Ono zbog čega je ova pjesma posebno zanimljiva, pogotovo današnjoj djeci, je prikaz kako su se djeca nekada zabavljala, prije tehnologije i kupljenih igračaka, posebice ako su živjela na selu. Prije ništa nije zabavljalo djecu osim njihove mašte, bilo da se radi o tajnom posuđivanju oranica ili pak izradi vlastitih svirala. Djeca su imala jedna druge i bila si neiscrpan izvor ideja za igru te nepregledne mašte.
Odrasli su također bili drugačiji. Puštali su djecu da se igraju, da lutaju selom, poljima, potocima, nisu se toliko petljala u njihove igre, osim ako djeci ne bi zatrebala mala pomoć, kao kad je baka u ovoj pjesmi djeci dala “škljocu”. Odrasli nisu bili toliko zabrinuti za svoju djecu jer su znala da ih ima mnogo, da paze jedno na druge i da im treba dati dovoljno slobode da bi mogla uživati u bezbrižnoj igri.
linkerVIŠE NA WEBU
Top 5 idiotskih hrvatskih pravila vezanih uz automobileZašto su baš ove fotke izazvale toliko pozornosti među Hrvatima? Svi su gledali... Celebovi su opsjednuti oversize šalovima - evo kako ih noseObjavljen program 15. Zagreb Film Festivala!Šef Volkswagena žestoko popljuvao Teslu
Također, u pjesmi se spominje i veliki autoritet koji su roditelji imali nad djecom (pjesnik implicira kako se oca najviše boji i kada njega nema, može biti malo neposlušan), zatim stariji muškarci, poput djeda (dok djed spava, dječak je hrabar biti neposlušan), a kako su žene, pogotovo bake, bile blage i djeci naklonjene. Zanimljivo je da je ovo još jedna Tadijanovićeva pjesma u kojoj spominje svoju baku.
U ovu pjesmu implementirana je i jedna dječja pjesmica, za koju pjesnik navodi da su je djeca u igri pjevala. Ona glasi:
“Kreni koru, pušći vodu
Tele sisa mliko
Po dolini, po gorini
Po sljepačkoj torbetini!”
Kao i u većini svojih pjesama, pjesnik i u ovoj koristi stilsku figuru opkoračenje i inverziju. Obje stilske figure pomažu pri izgradnji ritma, koji je pomalo nestalan jer u pjesmi nema rime – što je najčešći slučaj kod Tadijanovićevih pjesama. Zbog tematike o kojoj pjesma govori, njen ritam je najprije miran i pomalo uspavan, dok priča o mirnoći doma dok djed spava, a baka pere suđe, a zatim postaje veseo i zaigran, baš poput dječje igre koju pjesnik nadalje u pjesmi opisuje.
Pjesma se sastoji od tri strofe i pisane su slobodnim stihom.
Bilješka o autoru
Dragutin Tadijanović rodio se u mjestu Rastušje pokraj Slavonskog Broda 4. studenog 1905. godine. Osnovnu školu pohađao je u selu pored svoga rodnog mjesta, u Podvinju, a u gimnaziju je išao u Slavonski Brod. Na studij je krenuo u Zagreb, a studirao je najprije šumarstvo, da bi se kasnije opredijeli za književnost.
Nakon završenog studija radio je kao korektor u novinama zatim kao nastavnik u školi pa nakon toga i kao urednik u jednoj izdavačkoj kući. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Pjesme je počeo pisati već sa samo trinaest godina, a prvu je objavio u srednjoj školi u tamošnjem listu. Tada je koristio pseudonim Margan Tadeon. Svoje ime počeo je koristiti 1930. godine kada je objavio “Pjesmu mom srcu” u časopisu “Književnik”.
Njegove najpoznatije pjesničke zbirke su: “Sunce nad oranicama”, “Lirika”, “Pepeo srca”, “Srebrne svirale”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”, “Svjetiljka ljubavi”, “Kruh svagdanji”, “Sunce nad oranicama” i mnoge druge.
Umro je 17. lipnja 2007. godine.
Autor: K.V., V.B
Tadijanović je stvarao u vrijeme kada se u hrvatskoj književnosti još uvijek jako osjećao utjecaj moderne i ekspresionizma, ali su se već počele osjećati naznake nadolazeće socijalno angažirane poezije. On je unatoč tomu nije opredijelio ni za jednu od tih struja, iako se u njegovim pjesmama podsjećaju utjecaji i moderne i socijalnih pjesama. Ipak, njegove pjesme su ostale nepretenciozne i blage. One obuhvaćaju širok broj tema, ali su najčešće zavičajne, pejzažne i intimne, što je ipak utjecaj moderne.
Tadijanović je pisao kroz dugi niz godina, pa su se tako s vremenom i njegove pjesme mijenjale. Iako je on tijekom svog cjelokupnog stvaralaštva ostao vjeran svom književnom izričaju, ne mijenjajući ga previše, njegove pjesme ipak možemo svrstati u neke faze.
Pjesma “Moje igračke”, napisana u travnju 1935. godine, spada u njegovu prvu fazu pisanja, onu koja je trajala od dvadesetih godina prošlog stoljeća do 1935. godine. Dakle, ova pjesma je na samoj granici između Tadijanovićeve dvije faze pisanja, ali zbog njene teme i stila, možemo zaključiti da ipak spada u onu prvu. Jer to je bilo vrijeme kada je Tadijanović napustio svoj rodi kraj, selo Rastušje pokraj Slavonskog Broda i preselio se u Zagreb kako bi se školovao. Pjesme napisane u ovom razdoblju još uvijek odišu pjesnikovom povezanošću s rodnim krajem. One su slikovite, često pejzažne, ali i pomalo sjetne, nostalgične. Te pjesme nisu nostalgične samo za krajem koje je pjesnik napustio, nego i djetinjstvom koje je morao napustiti odrastanjem, ali i odlaskom.
Kako je vrijeme prolazilo, u njegovom pjesništvu počinje se osjećati i postepeno jačati otuđenost od tog istog kraja, upravo kako se pjesnik i sam osjećao nakon dužeg boravka van rodnog kraja. Te pjesme sadrže očitu otuđenost, ali i nepripadanje ni jednom mjestu. Niti rodnom, niti onome u koji se doselio. One su pomalo i naivne, jer ne samo da idealiziraju prošlo vrijeme koje uključuje djetinjstvo i rodno selo, već se u njima nada povratku. Pjesnik priziva povratak kao da će on značiti ne samo vraćanje korijenima, već i povratak u prošlost, gdje su stvari onakve kakvima ih pamti.
Pjesme ove zbirke napisane su slobodnim stihom što znači da u stihovima nema rime i da nisu pisani istim dužinama stiha. Ritam u pjesmama se postiže različitim vrstama strofa i stihova, inverzijom, ponavljanjima te opkoračenjem.
Budući da se radi o lirskim pjesmama, pjesnik se i slikovito izražava tako da stvara slike. U tu svrhu koristi i razna stilska sredstva i stilske figure.
Moje igračke – analiza pjesme
Pjesma “Moje igračke” Dragutina Tadijanovića spada u njegov opus pjesama pod nazivom “Dani djetinjstva”, što jasno govori o tematici pjesama koje su tom dijelu zbirke “Srebrnih svirala” nalaze. Ova lirska pjesma napisana je poput kratke pričice kojom na pjesnik govori kako se zabavljao dok je bio dijete.
Prikazane su slike jednog jutra ili poslijepodneva u životu dječaka. Započinje prikazom situacije u kući: oca nema, djed spava, baka pere suđe, a mali dječak – pjesnički lik, iskorištava situaciju gdje ga nema tko ukoriti, pa izvlači kola (“ornice”) i igra se s njima. Čeka drugu djecu da se poigraju s njim na toj zabranjenoj igrački. Ali on zna granice do kojih smije ići u nedopuštenoj igri, pa ipak prijateljima predlaže nešto manje bezazleno – odlazak na potok gdje od vrba mogu raditi svirale. Ta igre zasigurno će proizvesti mnogo vike, pjesme, veselja i ostalih zvučnih znakova dječje igre koji će sigurno probuditi djeda.
Djed će biti mrzovoljan na buku, ali to je ona slatka ljutnja koja pokazuje djeci gdje im je mjesto, istovremeno otkrivajući sreću starijima što su djeca tako vesela i bezbrižna.
Ono zbog čega je ova pjesma posebno zanimljiva, pogotovo današnjoj djeci, je prikaz kako su se djeca nekada zabavljala, prije tehnologije i kupljenih igračaka, posebice ako su živjela na selu. Prije ništa nije zabavljalo djecu osim njihove mašte, bilo da se radi o tajnom posuđivanju oranica ili pak izradi vlastitih svirala. Djeca su imala jedna druge i bila si neiscrpan izvor ideja za igru te nepregledne mašte.
Odrasli su također bili drugačiji. Puštali su djecu da se igraju, da lutaju selom, poljima, potocima, nisu se toliko petljala u njihove igre, osim ako djeci ne bi zatrebala mala pomoć, kao kad je baka u ovoj pjesmi djeci dala “škljocu”. Odrasli nisu bili toliko zabrinuti za svoju djecu jer su znala da ih ima mnogo, da paze jedno na druge i da im treba dati dovoljno slobode da bi mogla uživati u bezbrižnoj igri.
linkerVIŠE NA WEBU
Top 5 idiotskih hrvatskih pravila vezanih uz automobileZašto su baš ove fotke izazvale toliko pozornosti među Hrvatima? Svi su gledali... Celebovi su opsjednuti oversize šalovima - evo kako ih noseObjavljen program 15. Zagreb Film Festivala!Šef Volkswagena žestoko popljuvao Teslu
Također, u pjesmi se spominje i veliki autoritet koji su roditelji imali nad djecom (pjesnik implicira kako se oca najviše boji i kada njega nema, može biti malo neposlušan), zatim stariji muškarci, poput djeda (dok djed spava, dječak je hrabar biti neposlušan), a kako su žene, pogotovo bake, bile blage i djeci naklonjene. Zanimljivo je da je ovo još jedna Tadijanovićeva pjesma u kojoj spominje svoju baku.
U ovu pjesmu implementirana je i jedna dječja pjesmica, za koju pjesnik navodi da su je djeca u igri pjevala. Ona glasi:
“Kreni koru, pušći vodu
Tele sisa mliko
Po dolini, po gorini
Po sljepačkoj torbetini!”
Kao i u većini svojih pjesama, pjesnik i u ovoj koristi stilsku figuru opkoračenje i inverziju. Obje stilske figure pomažu pri izgradnji ritma, koji je pomalo nestalan jer u pjesmi nema rime – što je najčešći slučaj kod Tadijanovićevih pjesama. Zbog tematike o kojoj pjesma govori, njen ritam je najprije miran i pomalo uspavan, dok priča o mirnoći doma dok djed spava, a baka pere suđe, a zatim postaje veseo i zaigran, baš poput dječje igre koju pjesnik nadalje u pjesmi opisuje.
Pjesma se sastoji od tri strofe i pisane su slobodnim stihom.
Bilješka o autoru
Dragutin Tadijanović rodio se u mjestu Rastušje pokraj Slavonskog Broda 4. studenog 1905. godine. Osnovnu školu pohađao je u selu pored svoga rodnog mjesta, u Podvinju, a u gimnaziju je išao u Slavonski Brod. Na studij je krenuo u Zagreb, a studirao je najprije šumarstvo, da bi se kasnije opredijeli za književnost.
Nakon završenog studija radio je kao korektor u novinama zatim kao nastavnik u školi pa nakon toga i kao urednik u jednoj izdavačkoj kući. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Pjesme je počeo pisati već sa samo trinaest godina, a prvu je objavio u srednjoj školi u tamošnjem listu. Tada je koristio pseudonim Margan Tadeon. Svoje ime počeo je koristiti 1930. godine kada je objavio “Pjesmu mom srcu” u časopisu “Književnik”.
Njegove najpoznatije pjesničke zbirke su: “Sunce nad oranicama”, “Lirika”, “Pepeo srca”, “Srebrne svirale”, “Dani djetinjstva”, “Prsten”, “Svjetiljka ljubavi”, “Kruh svagdanji”, “Sunce nad oranicama” i mnoge druge.
Umro je 17. lipnja 2007. godine.
Autor: K.V., V.B
Pretplati se na:
Postovi (Atom)